Bog, Avatari i jogiji

Pitanje: Na koji se način Svevišnji pojavljuje pred tobom i kakva je priroda tvog odnosa s Njim?

Šri Činmoj: Obično vidim Svevišnjeg u obliku zlatnog Bića, veoma prosvetljenog i veoma bleštavog Bića. Ovde na Zemlji, kad kažemo da je neko dete veoma lepo, time prosuđujemo njegov spoljašnji oblik. Ali, hteo bih reći da je Svevišnji beskonačno lepši od bilo kojeg deteta koje smo videli. To je način na koji ja vidim Svevišnjeg kad s Njim razgovaram. To je oblik koji mi je najdraži. U isto vreme, moj Voljeni se može pojaviti bez oblika. Drugi duhovni Učitelji vole druge oblike i Svevišnji se pred njima pojavljuje u tim oblicima. Na ovaj način nam On dopušta da iskorišćavamo Njegovu Samilost.

Naš odnos je odnos Oca i sina. Zahvaljujući Njegovoj beskrajnoj Samilosti, On je u meni upalio plamenove težnje. Ti plamenovi se uzdižu visoko, više, najviše. Moja težnja nosi bezuslovnu ljubav, posvećenost i predanost.

U ljudskom životu, preterana bliskost dovodi do nepoštovanja, ali u duhovnom životu bliskost između tragaoca i Svevišnjeg Pilota se samo uvećava po intenzitetu i sposobnostima. Bliskost ne može da umanji slatkoću, ljubav i brižnost koje teku između tragaoca i Svevišnjeg. Naprotiv, bliskost samo uvećava te osobine. Kad sam u kontaktu sa ličnim aspektom Svevišnjeg, On pojačava moju ljubav, posvećenost i predanost. Čini da sam svestan toga šta On večno jeste. Što smo prisniji s Njim, tim veće jedinstvo uspostavljamo, svoje večnoispunjujuće jedinstvo s Njim.

Lični aspekt ne može da napravi problem istinskim tragaocima. Kad se dvoje ljudi zbliži, to obično ne potraje, jer jedno u drugom vide slabe strane. Ali, lični aspekt Svevišnjeg zna šta smo mi. On ne razmišlja o nama kao o nesavršenim, On nas shvata kao svoj sopstveni produžetak. Ne pronalazi greške u nama, ni na fizičkom nivou, ni na psihičkom nivou. On je taj koji nas nosi prema večnoprevazilazećem Savršenstvu.

Pitanje: Zašto uvek govoriš o Bogu u muškom rodu?

Šri Činmoj: Kad kažem „Otac“, ne isključujem Majku. Bog je i muškog i ženskog roda. Radi se o tome da je termin „Otac“ bliži Zapadu zato što je Hrist uvek govorio „Otac“. Pa i ja upotrebljavam termin Otac, jer vam je blizak. Na Istoku pristupamo ženskom aspektu dosta često. Razmišljamo o Vrhovnoj Boginji, Božanskoj Majci. Imamo veoma mnogo boginja: Mahakali, Mahalakšmi, Mahasarasvati i Mahešvari, pa nam je vrlo lako da razmišljamo o Bogu u ženskom rodu. Ali, kad sam sa vama, moram da koristim termine koji su vama bliski, zato što osećam da će mi to olakšati da sa vama podelim svoje iskustvo. Uistinu, Bog je i muškog i ženskog roda. A opet, On nije ni muškog ni ženskog roda, On prevazilazi oboje. On je to što On vječno jeste: Njegova Vizija i Njegova Stvarnost. Ta Stvarnost prevazilazi i muški i ženski oblik i, u isto vreme, otjelovljuje i muško i žensko.

Question: What is the difference between Avatars and partial Avatars?

Šri Činmoj: Prema nekim duhovnim Učiteljima, delimični Avatari mogu ponekad da osete da su izgubili stvarnost koju su jednom postigli. Mogu iznutra postati uznemireni, zbunjeni ili preplašeni. Delimični Avatari nisu dvadeset četiri sata dnevno uvereni u svoju unutrašnju božanstvenost i unutrašnja postignuća. U unutrašnjim svetovima oni ponekad osećaju da još uvek za nečim tragaju i da iznutra ne znaju šta su. Ali, potpuni Avatar, neko ko ima apsolutno najviše i potpuno Bogoostvarenje, nikad neće biti uznemiren, zbunjen ili preplašen. On neprestano zna šta se dešava u unutrašnjem svetu. Nažalost, neki Učitelji smatraju da neki od prethodnih Avatara nisu bili ni jogiji. Kad Avatar vidi sa Neba da ga drugi kritikuju, onda on u unutrašnjem svetu ozbiljno kažnjava. Ako Učitelj nepotrebno kritikuje Avatara, čak i ako kritikovani Avatar nije imao ni dvadeset učenika, kosmički zakon će mu se osvetiti.

Pitanje: Da li bi mogao da objasniš razliku između Avatara i savršenog duhovnog Učitelja?

Šri Činmoj: Avatar je direktni predstavnik Svevišnjeg, predstavnik najvišeg reda. Savršeni Učitelj je takođe predstavnik Svevišnjeg. Pa ako je neko stvarno Avatar, onda je i savršen duhovni Učitelj, a ako je savršen Učitelj najvišeg reda, onda je on i Avatar.

A opet, svaki duhovni Učitelj mora biti savršen za svog učenika. Tvoj Učitelj je savršen za tebe, a Učitelj nekoga drugog je savršen za njega. Svakog Učitelja bi njegovi učenici trebalo da smatraju savršenim. Samo na taj način se može napredovati. U suprotnom, učenik neće ništa naučiti. Duhovnost nije kao školska lekcija gdje učitelj zna malo više od tebe. Mada tvoj učitelj geografije ima mnoge mane, ti ideš njemu zato što moraš da naučiš geografiju, slušaš ga i učiš od njega sve što on zna.

Ali, u duhovnom životu, kad je u pitanju unutrašnja svetlost, unutrašnje znanje i unutrašnja mudrost, treba da osećaš da je tvoj Učitelj savršen. Ako nemaš osećaj da je tvoj Učitelj savršen, onda nećeš daleko odmaći. Ako od samog početka misliš: „Ne, on zna samo malo više od mene, nije uopšte savršen“, onda nećeš napredovati. Ako učenik možda i pomisli da je Učitelj nekog drugog apsolutno beskoristan, to nije važno. Ali, svaki učenik bi trebalo da oseća da je njegov Učitelj savršen za njega. Ako učenik ne vidi savršenstvo u Učitelju, kako onda može imati savršenstvo u svom vlastitom životu? Jedino ako vidi da se u nekom drugom ispoljila baš ta stvar koju sam želi da ispolji, težiće da je postigne. Ako, međutim, ne vidi to što želi u svom Učitelju, onda nema smisla da ostane s tim Učiteljem. Mora otići nekom drugom Učitelju da bi video savršenstvo.

U slučaju Avatara, to je sasvim drugačija stvar. Avatar je direktni predstavnik Boga, tako da on mora biti savršen u apsolutnom smislu, zato što je predstavnik Najvišeg. Drugi Učitelji su takođe potomci Boga, ali moraš znati da postoji ogromna razlika između profesora sa doktoratom i vaspitača u obdaništu.

A opet, neko će reći da je njegov Učitelj najveći Avatar i to može postati predmet svađe i rasprava sa drugima koji takođe tvrde isto o svojim Učiteljima. Sam Bog zna ko je Avatar, ko je jogi ili ko je svami. Pa bez obzira čiji Učitelj je Avatar ili jogi ili savršeni Učitelj, najbolja stvar za svakog učenika je da oseća ne samo da bi njegov Učitelj trebalo da bude savršen, već da u stvari jeste savršen. Ako nema takav osećaj, onda ne može postići nikakav suštinski napredak u duhovnom životu.

Pitanje: Kakva je razlika između Jogija i Avatara?

Šri Činmoj: Jogi deluje u tišini. Avatar deluje dinamično i govori sa sigurnošću. Jogi je biljka, Avatar je visoko, ogromno drvo.

Pitanje: Da li postoji neko značenje u tome kad veliki Avatar i Učitelj nižeg reda umru u istom danu?

Šri Činmoj: Ne postoji nikakvo značenje. Samo se radi o tome da im je isteklo vreme u isti čas. Pretpostavimo da su veliki Avatar i neki drugi Učitelj rođeni u istom trenutku. Astrolog bi možda tome pridavao veliki značaj. Ali, ako proveriš kad je taj Avatar rođen, videćeš i koliko je miliona mačaka rođeno u istom tom satu. I šta to znači? Avatar i taj drugi Učitelj koji umru u isto vreme nemaju ništa što ih povezuje. Samo im je obojici kucnuo čas. U Kosmičkoj Igri, ako su dvoje ljudi vrlo duhovni, onda njihovo postojanje na Zemlji ima nekakav značaj. Međutim, i ako se obični ljudi, koji su veliki u svom području, pojave na svetskoj sceni u isto vreme, ne možemo ih povezivati sa duhovnim Učiteljima.

Pitanje: Zašto se neke ostvarene duše vraćaju na Zemlju, a neke ne?

Šri Činmoj: Ti si radostan kad zatražim od tebe da nešto obaviš za mene, da radiš za mene. Ja sam radostan kad zatražim od tebe da nešto uradiš i takođe kad zatražim da nešto ne uradiš. Isto je i sa duhovnim Učiteljima. Svevišnji traži od nekih duša da rade za Njega na Zemlji, a od nekih ne. Neke duše, kad ostvare Boga, ne žele da ispoljavaju Božansko na Zemlji i uz Božiju dopuštenje ostaju u oblasti duša. Ali, one koje žele da ispoljavaju su kao božanski vojnici. One stlno iznova silaze dole i rade za Svevišnjeg na preobražaju čovečanstva. Za ove duše, ispoljavanje je uvek neophodno. One osećaju: ako nema ispoljavanja, i ostvarenje je beskorisno.

Pitanje: Da li su španski mistici bili bogoostvareni?

Šri Činmoj: Termin „mistik“ je vrlo nejasan i komplikovan. Nisu svi španski mistici bili ostvareni. Mnogi od njih su tek ušli u mistični svet na neko vreme i pisali su poeziju i slično. Ali, zašto pitati samo za španske mistike? Postojali su mnogi mistici, ali samo neki su bili ostvareni. A opet, kad su postali stvarni zaljubljenici u Boga, stvarni aspiranti, od tada nisu više bili mistici. Sa te tačke gledišta, mogu reći da je Jogi beskrajno nadmoćniji od mistika.

Deo II — Sjedinjenje i ostvarenje

Pitanje: Kakva je razlika između mističnog iskustva i Bogoostvarenja?

Šri Činmoj: Bogoostvarenje je beskrajno više od mističnog iskustva. U mističnom iskustvu osećate Božije Prisustvo kao nešto vrlo slatko i delikatno, ali mistično iskustvo nije trajno. Čim postignete mistično iskustvo, možete ga i izgubiti. Ali Bogoostvarenje ne možete izgubiti, ono je trajno. Kad jednom ostvarite Boga, nikad ne gubite ono što imate. Ponekad pesnici imaju mistična iskustva. Pesnik može da primi veoma suptilnu svetlost i da ima duboko mistično iskutstvo. Kad dovrši svoju poemu, ipak, svest pesnika može postati nebožanska i onda on ne može da održi svoje mistično iskustvo. Mistično iskustvo nije trajno iskustvo. Međutim, kad dođe do Bogoostvarenja, onda će mistično iskustvo koje neko ima, imati stalnu snagu i može biti trajno. Znači, postoji velika razlika između Bogoostvarenja i mističnog iskustva. Bogoostvarenje je nešto beskonačno, večno i stvarno. Mistično iskustvo je božansko, ali ako mistična iskustva dođu pre Bogoostvarenja, ona ne potraju. Jogi neprestano i bezuslovno služi Svevišnjem i neprestano ima iskustva Boga. Mistik je zadovoljan samim iskustvom. On želi da uđe u svetlost mudrosti, ali ga nije briga za svet. Jogiju je stalo do sveta. Mistik samo želi iskustva i želi da ga ona dovedu do konačnog spajanja u Bogu.

Pitanje: Da li su _Sat, Čit, Ananda_ na istom novou ili na različitim nivoima?

Šri Činmoj:Sat-Čit-Ananda je trojna svest. Sat je postojanje, Čit je svest i Ananda_ je blaženstvo. Možemo ih razdvojiti ako želimo i, u isto vreme, možemo ih posmatrati kao jedno. Ako neko dostigne Postojanje, onda unutar Postojanja ima samu Svest. I ako neko ima Svest, onda je tu i Blaženstvo. To je kao sa stanom ili komadom zemljišta. Možete dati zemlji ime ili, ako želite da je razdelite, svaki deo zemlje se može drugačije nazvati. Ali stvarnost jednog dela se može naći i u drugim delovima. Oni dopunjuju jedno drugo. Tako da je možete razdvojiti ili ih držati zajedno. Sat-Čit-Ananda je trojna svest na najvišem nivou, i taj nivo je samo za nekoliko odabranih. Dostizanje Sat-Čit-Anande je najteža stvar. Jedva da ju je dvadeset ili trideset Učitelja postiglo taj nivo i ostalo na na njemu, a samo jedan ili dva je otelovljuju. Neki Učitelji su dostigli taj nivo i odmah se spustili, jer je bilo previsoko za njih. Za ljude je mnogo lakše da dostignu prosvetljeni um ili Superum, ali Sat-Čit-Ananda je apsolutno najviša. Tu svest je skoro nemoguće postići, čak i za duhovne Učitelje.

Pitanje: Da li svako može da doživi _nirvikalpa_ samadi?

Šri Činmoj: Ne može svako da doživi nirvikalpa samadi. Ali, svako ima taj potencijal. Kako bi to bilo da svi mi, na samom početku, odmah uđemo u nirvikalpa samadi? Moramo imati Gurua. Ako je neko iskren, dobiće Gurua koji mu je predodređen. Srce je to koje nam tako govori. Um pogrešno razume, ali srce zna da li nekog stvarno volimo ili ne. Vi možete da osetite u svom srcu da li ja imam vezu s vama. Ne možemo da prevarimo srce, iako je lako prevariti naš um. Kao što um vara nas, i mi smo lukavi i sposobni smo da prevarimo um. Ali naše srce nas nikada ne vara, tako da ne smemo varati srce.

Problem je u tome što ovde na Zapadu postoji veoma malo razumevanja o tome šta je Guru. Molim vas izvinite me, ne želim da kritikujem Zapad. Daleko od toga. Gajim veliko poštovanje prema Zapadu. Ali na Zapadu je koncept Gurua i ćele (učenika) vrlo čudan, vrlo čudan. Zapadnjaci ne razumeju i ne žele da razumeju. Na Zapadu, oni misle da sve znaju bolje. Ali na Istoku, ljudi osećaju stvarno jedinstvo dve duše. Ovde na Zapadu, uvek postoji osećaj obaveze. Imamo osećaj obaveze prema ovom i onom, i uvek je naša obaveza prema Guruu poslednja. Prvo moram da odem i posetim svog prijatelja, onda moram da uradim ovo i ono. Ovde na Zapadu nemaju ni drugorazrednu odgovornost, već trećerazrednu odgovornost prema Guruu. Na Istoku, međutim, nije tako. Na istoku je Guru najvažniji. Ne iznosim ovo kao kritiku, samo konstatujem istinu.

Naš Guru ne želi ništa od nas. On samo želi našu apsolutnu veru u njega. Ako imamo veru u Gurua, onda će naš Guru učiniti sve za nas. Ako nemamo veru, jadni Guru je na gubitku. Zašto? Čak i ako poželi da dođe i da od srca pomogne učeniku, učenik će naći neki skriveni motiv u njegovom pokušaju. Pomisliće: „Učitelj želi nešto drugo. Želi novac od mene. Zato mi to radi“. Ali, Guru dođe čak i ako je neželjen.

Pravi Guru ne obraća pažnju na vaše kritike ili vaše mišljenje. Milom ili silom će vam dati Svoju Svetlost, baš kao majka. Kad dete ima groznicu, ono ne želi da popije lek. Ali, majka ne sluša dete. Ako je to pravi Guru, on će iznutra uveriti učenika da uzme njegovu Svetlost. Guru kaže: „Ništa ne želim od tebe. Dolazim zato što znam šta ti mogu ponuditi i šta sam ja za tebe“. Majka zna svoju vezu sa detetom, pa natera dete da uzme neophodni lek. U duhovnom životu, takođe, Guru iznutra uveri učenika. Spolja on, međutim, ne radi ništa, jer bi ga učenikov um mogao pogrešno razumeti.

Pitanje: Koliko bi trebalo prosečnoj osobi koja stupi na duhovnu stazu da ostvari Boga?

Šri Činmoj: To zavisi od iskrenosti ili opredeljenosti učenika-tragaoca. Njegova meditacija mora biti iskrena, posvećena i ispunjujuća. Ako neko može da meditirati osam sati ili dvanaest sati dnevno krajnje posvećeno i duševno, onda je velika šansa da ta osoba može ostvariti Boga u kratkom vremenu, u toku života. Ali, ako neko meditira, recimo, pet minuta, makar i najduševnije, ta osoba možda neće moći da ostvari Boga u jednom životu. Ipak, bolje je meditirati jedan minutu iskreno i posvećeno, nego deset sati neiskreno. Opet, ne postoji čvrsto pravilo. Postoji Božija Milost. Ako dobijete duhovnog Učitelja najvišeg ranga, ne morate da meditirate dvanaest ili šesnaest sati dnevno. Ne, samo meditirate sat ili dva dnevno veoma posvećeno, i uz Učiteljevu milost, možete da napredujete kao da ste meditirali dvanaest ili šesnaest sati bez Učitelja.

Pitanje: Da li postoji neka prečica do ostvarenja?

Šri Činmoj: Postoje dva puta. Jedan je put uma, drugi je put srca. Put srca je prečica. Ako idemo putem uma vrlo često imamo sumnje. Sumnjamo u svoju težnju, sumnjamo u sopstvena iskustva i sumnjamo u svoj sopstveni osećaj prema Bogu. U ovom trenutku volimo Boga, u sledećem ga možda ne volimo jer Bog nije ispunio naše želje. Na stazi uma se neprestano sukobljavamo sa sopstvenim mislima. U ovom trenutku osećamo da je ta staza vrlo dobra i da napredujemo, a u sledećem trenutku, kad naše želje nisu ispunjene i kad sumnja uđe u nas, naš napredak se zaustavi. Drugi put je put srca. Kad jednom zavolimo Boga, mi uskačemo u mora Mira, Svetlosti i Blaženstva. Kao kap koja ulazi u moćni okean, osećamo da smo postali sam okean. Ako koristimo um, on će odmah posumnjati: „Uništiće me taj ogromni okean“. Ali, srce kaže: „Ne, ja ću skočiti. Ako skočim, neću se izgubiti. Postaću Beskraj“. Srce je kao dete, a dete uvek ima veru u svoje roditelje. Pa ako imamo Učitelja, imaćemo veru u njega i takođe ćemo imati veru u Boga, jer će Bog uvek uraditi ono što je najbolje za nas. To je ono što osećamo ako sledimo put srca. Put srca je najkraći put.

Pitanje: Kako da najbolje iskoristimo svoje spoljašnje vreme da poboljšamo svoju unutrašnju težnju?

Šri Činmoj: Trenutno naše vreme znači zemaljsko vreme. E sad, moramo da znamo zašto imamo na raspolaganju ovo ograničeno vreme. Vreme i život su nastali zajedno. Oni su bili međusobno bliski, ali nažalost, kad je život počeo da igra svoju ulogu na Zemlji, postao je kratkovečan, i na isti način je vreme, pošto je prijatelj života, postalo kratkovečno. Ipak, oni znaju da je njihov Izvor u Večnom.

E sad, ti si tragalac. Kad se moliš, koncentrišeš i meditiraš, moraš da osećaš da je svaka sekunda beskonačno važnija nego što si ranije mislio, pre nego si ušao u duhovni život. Tu sekundu možeš iskoristiti za meditaciju, ili za tračarenje, ili da neguješ svoje nečiste i nebožanske misli. Dakle kad svesno koristiš vreme za nešto božansko, ulaziš u božansko Vreme. Božansko Vreme znači bezvremeno Vreme. Kad svesno razmišljaš o nečemu božanskom, večno vreme se odmah pojavi i rukuje se s tobom. Obično ono ne ostaje sa ljudskim bićima, jer kad bi ostalo s njima, boravilo bi uz sumnje, brige, zebnje, ljubomore i slično. Ali, ako želiš da se uspinješ svojom težnjom, svaki put kad večno Vreme postane tvoj prijatelj, tad i zemaljsko vreme i večno Vreme postanu prijatelji.

E sad, ako si se molio, meditirao i odigrao svoju ulogu u duhovnom životu, ako je ostvarenje još uvek daleko, onda ne smeš da postaneš nestrpljiv ili zabrinut što Božiji Čas još nije kucnuo. Odigrao si svoju ulogu i treba da osećaš da je i Bog odigrao Njegovu ulogu u tebi i pomoću tebe: ti si instrument. I kad tvoj svesni um želi da te učini jadnim zato što si uradio svoj deo, a Bogoostvarenje je još uvek veoma daleko, tada moraš da osetiš da još nije kucnuo Čas. Onda se nećeš osećati jadno.

Mi vrlo često razmišljamo o datumu i zadajemo sebi rok za svoje ostvarenje. Mislimo da ćemo tog i tog datuma, možda za deset, dvadeset, četrdeset ili pedeset godina, ostvariti Boga. Onda, iako smo mi sami zamislili datum i stvorili taj rok za sebe, kad to vreme prođe a mi ne dobijemo svoje ostvarenje, počnemo da proklinjemo svoju težnju i da proklinjemo Boga. Ali, ako osećamo da Bog treba da izabere svoj Čas, onda možemo da budmeo srećni.

Tako, da se vratim na tvoje pitanje: ako svesno težiš i ako se svesno moliš i meditiraš, videćeš da koristiš svoje vreme na najbožanskiji način.

Pitanje: Kako čovek ostvari Boga, a da ne ode da živi u pećini?

Šri Činmoj: Nisu svi duhovni Učitelji išli u himalajske pećine da ostvare Boga. Ja nisam ostvario Boga u himalajskoj pećini. Većina duhovnih Učitelja, kao što su Šri Ramakrišna, Buda, Šri Aurobindo i ostali nisu meditirali u himalajskim pećinama. Nekad je ljudima bilo neophodno da se odvoje od sveta, ali sada to više uopšte nije neophodno. Ako se ne suočiš sa svetom, onda će te svet pratiti i progoniće te kao neki lopov. Ali, zašto se bojati sveta? Ako čvrsto stojiš na nogama i prihvatiš svet, svet će te pozdraviti i reći: „On je snažan“. Međutim, ako se bojiš sveta, svet će te rastrgnuti, poput lava. Ali ako imaš sposobnost da deluješ kao božanski heroj i da se suočiš sa svetom, onda se Božija Samilost, Božija Svetlost, Božija Moć spuste na tebe. Duhovnost je za hrabre. Bogoostvarenje je za hrabre, ne za slabiće. U skoro svim indijskim spisima se govori isto: „Dušu ne može zadobiti slabić“. Samo oni koji imaju snagu će koračati napred i ugledati Cilj.

Deo III — Savršen učenik

Savršen učenik

U duhovnom životu neki učenici misle da kad Učitelj napusti telo, moraju da postanu vrlo strogi prema sebi da bi ostali duhovni. Njihov je osećaj je da mogu da uživaju dok je Učitelj još uvek s njima u fizičkom telu. Želim da kažem da nije tako. Takvi učenici se ponašaju kao deca koja misle da treba da uživaju u životu dok su roditelji živi, jer će morati da se uozbilje da bi zaradili za život kad roditelja više ne bude. Takav stav je pogrešan. Dok je Učitelj na Zemlji, morate da uradite najviše što možete. Kada ode na drugi svet, i tada morate da učinite najviše što možete.

Ako neko stvarno želi da postane božanski instrument, mora da radi vrlo, vrlo naporno sve vreme. U suprotnom, neki ljudi koji su bili sa Učiteljem dvadeset godina i nisu dobili ništa, dok će neki koji dođu kasnije dobiti određene stvari za godinu dana ili za jedan dan, dok drugi koji su bili sa Učiteljem duže to nikad nisu dobili.

Baš danas sam čitao priču o jednom duhovnom Učitelju koji je savetovao dva tragaoca da odu i prihvate drugog Učitelja. Taj drugi Učitelj bio je vrlo neljubazan, grub i na svaki način ponašao uvredljivo prema tragaocima kad su dolazili kod njega. Kako god, ta dva tragaoca nisu napuštala tog Učitelja. Na kraju je Učitelj rekao: „U redu, dođite sutra. Razgovaraću sa vama“. Tragaoci su došli sledećeg dana, ali Učitelj tada nije hteo ni da izađe iz svoje kuće. Poslao je jednog svog čuvara da im kaže da ne želi da ih vidi. Tragaoci su rekli: „Ali, juče nas je izgrdio, izvređao i obećao da će nas danas primiti. Molim te idi i reci mu to“. Čuvar je rekao: „Ovaj duhovni Učitelj je daleko iznad moralnosti. Ne mora da ispunjava obećanja“. Ali, tragaoci su ga preklinjali. Na kraju im je bilo dozvoljeno da vide duhovnog Učitelja. Kad je Učitelj video da su ti isti tragaoci ponovo došli sa ogromnom težnjom, postavio im je nekoliko pitanja i rekao im je nešto o njihovom životu u budućnosti. Onda su oni želeli da dobiju blagoslove i ljubav. Duhovni Učitelj je rekao: „Za duhovnu ljubav ne morate biti pored mene. Gde god bili, ako ste iskreni, dobićete je. Ako niste iskreni, bićete kao ova spodoba poredmene. Poslednjih dvanaest godina nisam bio u stanju ništa da mu dam. Postoji, međutim, još jedan koji je takođe moj učenik. On je primio dosta od mene, iako sam ga video samo jednom do sada, pre mnogo godina. Vas dvojica ste došli k meni po prvi put i takođe ste dosta primili. Ali ovaj čovek, koji je bio sa mnom toliko godina, nije primio ništa od mene“.

Ako se neko ne trudi da udovolji Učitelju dok je na Zemlji, kako može očekivati da će udovoljiti Učitelju kad on bude na Nebu? Onaj ko sada iskreno udovoljava Učitelju, udovoljavaće mu i kad bude na Nebu. Ako učenik ne udovoljava Učitelju ovde i sada, Učitelj neće imati verU da će mu ta osoba udovoljiti bilo gde. Učitelju morate da udovoljavate stalno, kao što dišete. Vi svuda i uvek udišete i izdišete. Ako znate kako da udovoljite svom Učitelju dok je sa vama, onda ćete moći da mu udovoljite i kad napusti telo.

Pitanje: Kako učenik može najbolje da udovolji Učitelju?

Šri Činmoj: Učenik može najbolje da udovolji Učitelju ako ne očekuje ništa od Učitelja. On će davati i davati i nuditi sebe potpuno i bezuslovno. Samo tako će Učitelj biti njime veoma zadovoljan. Tada će mu Učitelj dati beskrajno više nego što zaslužuje.

Od samog početka, učenikova predana i posvećena dela moraju da budu apsolutno bezuslovna. Učenik oseća da su njegovo vreme, njegov napor, njegova sposobnost i njegova posvećenost svo blago koje on ima. Kad je dao svoje blago Učitelju, on misli da ima sva prava da očekuje od Učitelja da mu da Mir, Svetlost i Blaženstvo, koje Učitelj ima. Ali, ne bi trebalo da bude pogađanja u duhovnom životu. Ako učenik da nešto svoje, on odmah nešto očekuje zauzvrat, jer živi u svetu uzimanja i davanja. Učitelj, međutim, zna šta je najbolje za učenika, a takođe i kad je najbolje vreme da mu to da. Ako Učitelj nešto da u pogrešno vreme, umesto da prosvetli tamnu svest učenika, samo će mu skršiti unutrašnju posudu. Moć Učitelja će sigurno prosvetliti učenika, ako učenik ima prijemčivost. Ako učenik nema prijemčivost, onda Učiteljeva moć nije od koristi. Baš naprotiv, onda je štetna. Vrlo često, kad nekoga dotaknem i blagoslovim, doživim ogroman otpor i nevoljnost da se primi ono što ja nudim. I šta se tad dogodi? Ja mogu da nateram Svetlo ili Moć odozgo da prođu kroz taj nepopustljivi zid otpora, ali to bi ga samo slomilo.

Zato, ako želite da udovoljite Učitelju na savršen način, onda bi reč „očekivanje“ trebalo da nestane iz vašeg rečnika. Ako očekujete, samo ćete očekivati na svoj sopstveni mentalni način: „Radim ovo za Učitelja, pa će Učitelj uraditi nešto za mene ili ću biti njegov miljenik“. Ima toliko očekivanja. Ali, božanska Istina je iznad očekivanja. Učitelj zna šta treba dati i kako treba dati. Međutim, učenik ima svoj sopstveni način da očekuje nešto od Učitelja. Tako da postoji konflikt između Učitelja i učenika.

Ako osećate da ćete moći da udovoljite Učitelju tako što mu nešto date, to je u izvesnoj meri tačno. Ali ako stvarno udovoljavate Učitelju i ništa ne očekujete od njega zauzvrat kad ste mu nešto dali, tada će Učitelj biti u stanju da deluje u učeniku na svoj sopstveni način. Učitelj će misliti: „Dao mi je svoje blago, ali ne želi ništa od mene. Sad je na meni da odlučim šta da mu dam. Pa onda ću mu dati najbolje, stvarno najbolje“. Međutim, kad neko nešto da Učitelju, ili kaže nešto lepo o njemu, možda je već preklinjao za nešto u unutrašnjem svijetu. Prirodno, Učitelj će dati sve od sebe da mu to da. A da je ostavio Učitelju mogućnost izbora, da je dao Učitelju priliku da mu da ono što Učitelj želi, tada bi Učitelj mogao da mu podari ogroman Mir, Svetlost i Blaženstvo.

Najbolji način da udovoljite Učitelju je da mu date ono što imate i ono što jeste, ali bez i najmanjeg mogućeg očekivanja. Na taj način ćete dobiti od Učitelja sve božanske stvari u beskonačnoj meri, a istovremeno, Svevišnji u Učitelju vas može upotrebiti za Svoje sopstvene potrebe.

Pitanje: Kako se postaje savršen učenik?

Šri Činmoj: U našem duhovnom životu, recimo u meditaciji, mi udovoljavamo Bogu, ali u našoj posvećenosti, nigde nas nema. Mada ne zaslužujemo pomoć, Učitelj nas Milošću učini savršenim. Nekad se dogodi da pojedinac ne može da pređe određeni prag. Tada mu Učitelj podari sposobnost za to. Bezuslovna Milost čini učenika savršenim. Sve dok ne dostigne svoj cilj, učenik će uz put grešiti i grešiti. Dok ne postane savršen, on će usporavati težeću svest čovečanstva. Ali kad postane savršen ili ostvaren, učenik će sigurno uzdići težeću svest čovečanstva.

Pitanje: Šta je bolje: jedan prvoklasni učenik ili milion učenika niže klase?

Šri Činmoj: Jedan savršen učenik je beskonačno važniji od hiljada i miliona učenika niže klase. Samo, stvar je u tome što će se taj jedan savršeni učenik pojaviti iz tog miliona. On ne dolazi pripremljen, da sam od sebe padne s Neba. Ne, to je kao evolucija. Dolazimo iz životinjskog carstva i nekad smo bili majmuni, magarci, konji i slično. A sad, postoji ogromna razlika. Mi imamo nebožanske osobine, ali se one preobražavaju. Kad ljudsko biće savlada svoje nebožanske osobine, onda postane božansko. Ovaj preobražaj se ne dešava preko noći.

YImali ste mnogo, mnogo životinjskih života i mnogo ljudskih života. Ljudski život je, do izvesne mere, savršeniji od životinjskog života. Ali božanski život u koji izrastate dolazi polako i sigurno, ne dolazi odjednom. Poređenja radi, mi jesmo više božanski, ali veće savršenstvo dolazi iz manjeg savršenstva. Savršenstvo tigra je u tome što uništava mnoge životinje da bi ih pojeo. Ali Božje Savršenstvo je u iskazivanju Ljubavi, Samilosti i Brižnosti.

Da se vratimo na tvoje pitanje, apsolutno prvoklasni učenik je retkost u Božjoj tvorevini. Duhovni Učitelji, međutim, gaje beskrajno poštovanje, saosećanje, ljubav, brižnost i ponos za ono što njihovi najbliži učenici urade. Tako da ponekad u oduševljenju mogu nekoga nazvati savršenim učenikom, ali i oni i učenik znaju u svojim srcima da li su savršeni instrumenti.

Pitanje: Kako da uvek ostanemo prvoklasni učenici?

Šri Činmoj: Ako učenik vodi život neprekidne i svesne predanosti Učitelju, onda će mu on uvek biti jako drag. Ako je njegova predanost stalna i svesna, ako postane svestan, trajan i predan instrument u srcu svoga Učitelja ili pred stopalima svog Učitelja, onda će zauvek ostati prvoklasni učenik. U suprotnom, uvek postoji mogućnost pada.

Pitanje: Kako da volimo i služimo svoju braću i sestre?

Šri Činmoj: Najprije ono najvažnije. Pokušaj da voliš Boga. Pa da bi voleo druge, da bi služio druge, prvo pokušaj da voliš i služiš Boga. Onda ćeš automatski biti u poziciji da voliš i služiš sva ljudska bića, svoju braću i sestre.

Pitanje: Kao da najbolje služim tebi?

Šri Činmoj: Možeš najbolje da mi služiš ako možeš uvek da misliš na mene, da se moliš meni i da meditiraš na mene. Kad kažem „ja“ , mislim na Svevišnjeg u meni, koji je tvoj Guru, moj Guru, svačiji Guru. Pokušaj da osetiš da ja nisam samo tvoj najbolji prijatelj, već jedini prijatelj, ovde na Zemlji i tamo na Nebu. Tvoja supruga je ovde, ali ona mi mora oprostiti, ja sam tvoj jedini prijatelj. Ali ako ti kažem da postoji još neko drugi za koga ja želim da takođe bude tvoj prijatelj, onda treba da mi veruješ. Videćeš je kao svog vrlo dobrog prijatelja, kao najboljeg prijatelja. Moraš, međutim, da znaš da sam ja tvoj najbolji prijatelj na i Nebu i na Zemlji na celu Večnost. Možeš se rešiti svih nesrećnih iskustava u životu samo ako budeš neprestano osećao da sam ja tvoj jedini prijatelj.

Deo IV — Učiteljeva samilost

Pitanje: Zašto se duhovni Učitelji razbole ako su u dodiru sa Bogom?

Šri Činmoj: Mnogo puta se dogodi da duhovne ličnosti umiru od takozvanih fatalnih bolesti. Ali, ovi jadni Učitelji nisu za to odgovorni. Ono što se dešava je to da se Učitelj poistoveti sa svojim učenicima, zato što su njegova ljubav i naklonost prema njegovim učenicima ogromni. Tako da on pokušava da preuzme nesavršenosti učenika na sebe i da ih se reši. To je kao u slučaju majke i sina. Kad majka vidi da dete pati ona kaže: „Daj mi svoju patnju, daj je meni“. Tako da ne možeš reći da je Učitelj nesavršen jer pati. Ne, on pati zbog svoje sopstvene duhovne dece. Uradili su nešto pogrešno i zbog svoje velikodušnosti i ljubaznosti i samilosti, on preuzme na sebe te nesavršenosti. Različiti su razlozi zbog kojih duhovni Učitelji obolevaju.

Pitanje: Da li je to ono što se dogodilo Ramakrišni?

Šri Činmoj: Da, Ramakrišna je preuzeo neznanje svih svojih učenika. Tako ih je izlečio, spasao. Morao je da dobije rak i od toga je umro. Snagom svoje ljubavi i jedinstva, preuzeo je njihove nesavršenosti u sebe. Inače to niko drugi ne bi uradio. Neko drugi bi rekao: „Ako patiš, onda pati“. Ali u odnosu majke i deteta je vrlo uobičajeno da majka žrtvuje svoj vlastiti život da bi spasla svoje dete. A odnos između Gurua i njegovog učenika je beskonačno bliži od odnosa majke i sina. Razlika je u ovom: u ovom životu imaš sina, ali za sledeći život ne znaš da li će se on roditi u Indiji, dok ćeš se ti možda roditi u Japanu ili nekom drugom mestu. Znači, u sledećem životu će vaša veza biti prekinuta. Ali, u slučaju duhovnog Učitelja, ostvarene duše, on zna gde će se određeni učenik roditi u sledećoj inkarnaciji i gde će se on sam roditi. Njegova veza i njegov odnos sa njegovim učenikom će potrajati večno. Njihov odnos je odnos u večnosti. To je njegov takozvani teret, teret radosti, da Guru mora odvesti učenika do Boga. Dok to ne učini, on nije završio svoj zadatak. Kad Učitelj prihvati učenika, njegova obećanja učeniku nisu samo prazne reči da će mu Bog dati ostvarenje. Moraš da stvoriš živ odnos i vezu sa svojim Guruom. Kad se moliš svom Guruu, moraš da osetiš da on diše u tebi. Stalno moraš imati živ odnos. Kad uspostaviš takav odnos, onda možeš biti siguran da će te Guru odvesti do tvog suđenog cilja.

Pitanje: Ti često otklanjaš poteškoće učenika ali osećaš fizički bol dok to činiš. Kad tvoj bol nestane, da li je problem rešen?

Šri Činmoj: Ponekad je problem rešen, ali je ponekad odbacim bol pre nego što problem bude rešen. Problem nije rešen, ali ja više ne želim da patim. Ponekad problem nekog pojedinca počinje na fizičkom ili mentalnom nivou. Ja preuzmem fizički bol. Da to kažem toj osobi, ona mi ne bi verovala. Rekla bi da su je doktor ili priroda izlečili. I gde sam tu ja? Što više to držim u fizičkom, to manje ta osoba trpi. Držim to da osoba ne bi patila. Ali, ponekad to traje i traje.

Pitanje: Guru, koliko ljudi se okrene duhovnom životu samo iz očaja?

Šri Činmoj: Ja bih rekao da se većina okreće duhovnom životu iz očaja, a ne zbog potrebe duše. Vrlo malo ljudi počne od početka svog postojanja da gradi život na onom što njihovoj duši potrebno. Većina ljudi se okreće duhovnom životu iz obične frustracije, kad uvide da ih svet nemilosrdno muči i da nema nade. Ali, ako ljudi uđu u duhovni život, moraju da znaju da ne bi trebalo da ga smatraju bekstvom. Mnogi ljudi misle da ih je spoljašnji život razočarao, pa žele da prihvate unutrašnji život kao bekstvo. Ali ne, unutrašnji život nije bekstvo. Unutrašnji život će nam pokazati istinu i svetlost. I više od toga, on će nas voditi i dati nam poruku prosvetljenja i preobražaja.

Pitanje: Zašto se spuštaš na nivo svojih učenika da bi im pomogao?

Šri Činmoj: Ne samo da se spustim dole na nivo svojih učenika. Ja idem još jedan nivo ispod njihovog nivoa, jer želim da ih stavim na svoja ramena. Ali, oni ne žele da sede na mojim ramenima. I upravo to je mesto na kom obično počinje nerazumevanje. Ako trčimo za nekim da bismo mu nešto dali, ta osoba će pomisliti da trčimo za njom jer imamo neki motiv. Oni osećaju da će, ako su na mojim ramenima, zaglaviti i da neće moći da se penju. Oni žele da se penju samo da bi sami mogli da preuzmu sve zasluge. Ali, oni su budale ako tako misle, jer da su uopšte bili u stanju da se penju, zašto bi dolazili meni?

Majka ide u prodavnicu i kupuje hranu i zatim pozove decu da dođu i jedu. Ako su deca mudra, reći će: „ Sreća je što imamo tako dobru majku. Ona je sve obišla i donela nam hranu“. A ako nisu, reći će: „Ne. Treba nam hrana, ali želimo da jedemo napolju“. To je ono što učenici rade. Oni žele da jedu na nekom drugom mestu, jer tamo još nisu bili. Onda usput vide neki slatkiš i dođu u iskušenje. Pa umesto da pojedu normalno jelo, oni kupe nešto veštačko, pojedu to i zaboli ih stomak.

You can feel that you are eating proper spiritual food provided that you feel that there is someone who is constantly expecting something from you. As an individual you get frustrated. But if you feel that there is someone who is constantly expecting something from you, you will give more importance to your life. If your boss is expecting something from you, you are bloated with human pride. And when you feel that somebody else who is superior to your boss is expecting something from you, then immediately you are nourished with a sense of divine pride. You are nourished only when you feel that your own heart of hearts needs you. His expectation means his oneness with you. His very need of you is his nourishment. Your Inner Pilot is the Supreme. Your Supreme and my Supreme are the same, but in my case, I have established my constant oneness with Him, while unfortunately in your case you have not done so. When I say “I”, immediately I feel that the Supreme is operating in and through me and I am operating in and through the Supreme. If you can go deep within, then you will also establish your oneness with the Supreme.

Right now, the concept of the Supreme operating in and through you is only a vague idea. When you think of God, you may think that He is in beautiful trees or on top of a mountain. Or perhaps you will say that God is inside a cave or the Pacific Ocean. If you think of God in this way, then at any moment He may disappear, and you will wonder where He has gone. But when you think of me, that question just does not arise. You know that I am in this house or at the store or some other place. When you think of God, you may try to imagine whether He is in Heaven or hell, but when you think of your Guru, you know where I am. I am something tangible. You will see me because I am on the physical, vital, mental, psychic and spiritual planes. You can visualise me immediately. That is why they say that if you go through the Master you are reaching the right place. It is much easier and safer to allow the Guru to go to God and bring God to you than to go to the Guru through God. If you go to God, the mind will doubt. If a child goes directly to the father and the father says, “I am your father,” the child may not believe it. He will say, “How do I know this?” But if his friends say, “This is your father,” then he will believe it.

Question: Guru, why don't you just give up on us?

Sri Chinmoy: If I give up on you, then what am I and what do I have? If I give up all of you who are composed of me, then what do I have to call my own? There is no good or bad in my life. If you people are bad, then I am bad. If you people are culprits, then I am the first and worst culprit. If you are good, then I also am good. Anything that you people are is only an expansion or projection of my own reality. So how can I get rid of my own reality? I am the source. How can the root leave the branches and leaves? You have accepted me. If it is stupidity, then it is my stupidity. I have accepted all my disciples in the inner world long before you have accepted me on the physical plane. How can I give up? If I give up, then I myself do not exist. I am only what you have for me and what you are with me. My existence is composed of what you people have and what you people are. It is not a matter of putting up with you; it is only an act of wisdom. Since I want to exist, I have to be with you all. It is like an onion. The layers of an onion grow one on top of another. Each layer is part of the rest. If you start peeling the onion, to separate the layer, you will peel right down to nothing. Again, when the onion grows, one layer grows on top of the next. It is all oneness, oneness, oneness. So let us try to grow a small onion into a big onion. Only then will the disciple and the Guru be fulfilled.

Part V — The inner connection

Question: What is the procedure that the disciple should follow so that, even when the disciple is far away, he can get the same force that he feels when he is meditating with the Guru?

Sri Chinmoy: Physically, the Master cannot be twenty-four hours a day with the disciples; it is impossible. The Master has many, many disciples and also the Master has many, many things to do. Again, a disciple may stay with the Master day and night, but he may not get anything from the Master. Ramakrishna’s nephew served him for many, many years, but he got practically nothing from Ramakrishna. Again, look at Vivekananda. In the beginning, he used to come once in two or three months. And then how many days did he stay with his Master?

So, it is not the physical proximity that counts most. It is the inner awareness of one’s relationship with the Master. Where is the Master? Is he in New York or is he inside your heart? If the disciple feels that the Master is something very sacred and secret, and that the Master is something essential in his life, then he cannot stay without the Master. If he feels that the necessity of the Master is of paramount importance, if he feels that he cannot exist without the Master, any more than he can exist without his heartbeat, then only the relationship between the Master and the disciple is secure and complete.

If you go back to Venezuela, you have to feel that you are carrying me inside your heart, not that you have left me in New York. Do not feel that my existence is only in one part of the world, no, you have to feel that my inner existence is everywhere. My outer existence, my physical body which is five feet eight inches, can stay only at one place; but my inner existence can roam about many, many places. So you have to feel the necessity of the inner relationship, the inner connection with my heart and soul. Then only will you be able to make the utmost progress.

Again, if a disciple has already established his inner connection with the Master, if he has established a secure, most intimate and most surrendering and surrendered relation, then if he stays with the Master, then naturally he will be able to get more benefit. In his case, inside he is already one with the Master; now his outer self is crying to become one with the inside. So naturally he will get a double push and progress infinitely faster if he is physically near the Master.

But, very often, familiarity breeds contempt. When you stay with the Master, cutting jokes and all that, immediately you will say: “He is also like us.” But he is not like you. He can do many, many things in the inner world that you cannot do. But in the outer world he eats the same food and takes ice cream and does everything as you do. But the only thing is that he can do quite a few things in the inner world which you cannot do. That is why first of all his inner existence has to be approached and adored. And if inwardly you have pleased the Master, then rest assured that it is only a matter of a short time before you please the Master in the outer life; not vice versa. In the outer life, if the Master says: “I want to get some stamps,” immediately you will go to the Post Office and bring some stamps. But this kind of connection will not help you considerably if your inner connection is not complete. If the inner connection is complete, and if I say, “Please take me to the beach,” if you take me and make me happy, then you are pleasing me on all ends. Already you have made the inner connection with me. You have pleased me most, and now the outer connection also you have made by listening to me.

But if you had not made the inner connection with me, then what would have happened? During the two hours that you are driving me, our outer connection gives you peace or joy or harmony or some kind of gratification. But at the end of two hours all vanishes again. But in the inner world, when somebody meditates and thinks of me for five minutes and offers me his life breath, then this lasts forever. Then you have fulfilled me and I have fulfilled you.

Question: Can a Master guide new disciples after he has left this earth?

Sri Chinmoy: Certainly, it is possible. Look at the Christ, for example. Great Masters such as the Christ, Krishna, the Buddha, Ramakrishna and others can and do guide their followers; they have a free access to the earth-consciousness no matter where they are. But ordinary spiritual Masters — there are so many teachers, swamis and so on — cannot do it. There are some who cannot even guide their disciples when they are on earth. They have millions of disciples and they do not even have the power to guide them even when they are right in front of their noses. So how can they hope to guide them when they are in Heaven? Also, it depends on the disciple. If it is a real first-class disciple who is always thinking of the Master, and meditating on the Master, then it is much easier for the Master to guide that disciple. But if it is a fourth-class disciple, who is all the time occupied with worldly thoughts and ideas, then how can the Master make him conscious of his guidance? So it depends upon the calibre of the Master, and the receptivity of the disciple.

Question: How can we tell if we have met our Master?

Sri Chinmoy: I have answered this particular question millions of times. Now, I am a spiritual Master and today we have all come here to pray and meditate and create a spiritual atmosphere. When I called my disciples up to meditate, I saw that everyone else in the audience was meditating in his or her own way, which is absolutely the right thing. Now each individual has to become like a teacher and give marks for whatever he sees in me, Peace, Light, Bliss or any spiritual quality and also the spiritual atmosphere that he finds here. He should give ten out of a hundred or twenty out of a hundred and so on. If he gives zero out of a hundred, it may be absolutely correct according to him. He will know it is his real Master when he can give at least eighty out of a hundred.

Also it depends upon the seeker’s own development and preparation. He must prepare himself to be ready for the Master. Otherwise if he is not ready, he can see the Master face-to-face, but he won’t recognise him. The Master knows that that seeker is meant for his path but he can’t tell him, “You are my disciple.” The seeker will think, “Oh, I’m so rich or I am very influential, that is why he wants me to be his disciple.” This is the way the Master is suspected. Also, if the Master says, “No, you are not my disciple,” then the seeker will feel, “Oh, it is because I have nothing to offer him, I am hopeless and helpless,” and so on. Whatever the Master says will be open to question. So it is the seeker who must choose, and then it is up to the Master to accept him or else to tell him that there is another Master waiting for him. He cannot tell him the name even of the other Master, because perhaps the seeker is not yet ready.

After the seeker has chosen and is accepted by a Master, he must not feel that he automatically has become a dear, close disciple of the Master. The seeker must see how sincere he is. If he feels, “I need Truth, I need Light,” then he is ready for the true spiritual life. The seeker has to know if he is ready to give the Master everything that he has and everything that he is. What the seeker has is aspiration, inner cry, and what he is, right now, is ignorance. When he is fully prepared to give the Master all that he has and all that he is, then the Master can work most effectively to transform his entire life. The seeker surrenders his existence to the Master, and then it becomes the Master’s responsibility to illumine and perfect him.

Question: Would you tell us to go to another Master after you leave the body?

Sri Chinmoy: No. Some other Masters do not have the capacity to take the disciples either to themselves or the Supreme. In my case, I can do both. I will never send anybody to any other Guru.

Question: If the teacher leaves the body should you try to maintain contact with him?

Sri Chinmoy: It depends on the relationship that the teacher and the student have established. Suppose your teacher has passed away and you didn’t have any close connection with him. You can say that your teacher was very great, but what kind of connection did you have with him? If the teacher has ten thousand disciples and you are not one of the intimate disciples, then you cannot expect anything from him just because he is very great. You have to know what kind of connection you had with him. Was he close to you? Did you ever have any personal contact with him, or any serious conversation with him? Did you have any inner contact with him when he was on earth? These are the things that you have to take into account. Otherwise, just because he is great does not provide any assurance that you can maintain any inner connection with him, if he did not make any solemn promise to you that he would take responsibility for your inner life. Let us say, your father was a very great doctor, and now he is not on earth. If you are suffering from some ailment, will you think of your father in Heaven to cure you? No. Somebody may be infinitely inferior to your father in the medical profession, but you will go to him for immediate cure. He will cure you because he is still on earth. But if you have a Master like Sri Krishna, the Buddha or the Christ — a Master who is fully identified with God-Consciousness — then when you meditate on them, you are offering your very existence to the Ultimate, to the Almighty Father. Otherwise, there are many spiritual Masters on earth who have realised God, but if you have not established any strong inner connection with them while on earth, it will be difficult, if not impossible, to maintain any connection once they leave the body.

Part VI — Saints and madmen

Question: If any human being can so transform his consciousness as to identify with the Universal Consciousness, certainly this human being deserves to be revered. At the same time, you have madmen who go around posing as elevated beings. What then are the distinguishing marks between a saint and a madman?

Sri Chinmoy: Saints are intoxicated with the divine ecstasy. Great spiritual saints, when they attain their spiritual perfection are drinking ambrosial nectar. They are living in that delightful consciousness in which they feel that the world itself is holding the spiritual ocean of bliss. Some of them try to bring down that highest Delight, Ananda, from a very high plane where they have received it, and sometimes they find it difficult. When they find it difficult to touch the material plane carrying this Bliss, they may lose their inner balance and for a short time become forgetful of the physical consciousness. At that time they may not be able to function normally on the physical plane. A seeker may forget his name, for example, and others may say he is acting like a madman.

But an ordinary madman is mentally, vitally or physically dislocated. He never knows what he should do or what he should say or how he should act. He has permanently lost the connection between the physical world and his own existence on earth. So whenever he says or does something, there is no harmony with the Universal Consciousness. That is to say, he cannot project himself into the Universal Consciousness in which we are all abiding. All of us are living in the Universal Consciousness, although we may not be conscious of it. At the same time, we are not violating the rules of the Universal Consciousness. A madman is also unaware of the Universal Consciousness, but at the same time, he is violating the laws of the universe, the Universal Consciousness, owing to his ignorance.

As we have preconceived ideas, the madman too has preconceived ideas, but he cannot formulate his ideas as we formulate ours. We have got a brain; we know our mind. We know how one thought can follow another thought. In a madman’s case, it is not like that. All the thoughts and ideas of the higher and lower worlds come into him in a flash, and he loses all his inner and outer balance. The forces and the pressures of the other worlds enter into him and get a free channel in him to express themselves.

An ordinary madman will never open to the Light or the Truth or that which can save him, his life, his very existence on earth; whereas the God-intoxicated madman, who is the true saint, is mad with the divine Beauty, the divine Light, the divine Purity and all that is divine. He wants to possess and to be possessed by Divinity itself. This is the difference between an ordinary madman and a God-intoxicated saint.

Question: Do false Masters believe that they are true Masters?

Sri Chinmoy: Ninety per cent of the false Masters believe that they are true Masters. But again, there are ten per cent who know that they are false yet continue deceiving others because it has become a habit. When their sincerity comes forward, they feel how they have deceived the world. But by then, it is too late because they are seventy or eighty years old and for their whole life they have deceived the world. So what can they do? In their next incarnation they shall have to start from the very beginning praying and meditating and trying to be sincere. Again, there are some spiritual teachers who accept disciples and have an ashram for a few years. Then they come to realise that they are not realised, so they give up teaching and they become spiritual seekers. In India it has happened that a few Masters said that they had realised God and then got quite a few disciples; but when they saw some disciples sincerely praying and meditating, they saw with their own eyes that these disciples were going far beyond them. These Masters were sincere enough to again start praying and meditating most soulfully. But false Masters are not sincere. They tell many lies. If you tell a lie twenty times, then you can convince your physical mind that that very thing is the truth. If you tell the same lie over and over again, then you totally forget that it is a lie. In your conscious mind it becomes a reality.

Question: If you are supposed to conquer all your jealousies by the time you are realised, why do spiritual Masters fight each other?

Sri Chinmoy: I have told you people many times that God-realisation is a very complicated matter. Suppose right in front of you is the realisation-tree. There are many, many people on earth who have not even seen the tree. You have touched the tree, but you do not know how to climb up it. Somebody else may know how to climb up a few feet. A few will go and climb up to the highest, topmost branch, pluck fruit, and from there come down to offer it to aspiring mankind. These seekers are the most advanced. So the question here is a matter of the degree of realisation. Jealousy does not depart unless one can go very, very high on the realisation-tree or unless one gets the experience of Nirvikalpa Samadhi quite a few times. Then jealousy stops.

Question: Why does God allow antagonism between different spiritual Masters?

Sri Chinmoy: Why does God allow those souls to be undivine and hostile? The only answer I can give you is that His Compassion right now is infinitely more powerful than His Justice. God allows everything, but the only thing is that the individual has to know what he should do. We exist only because God allows us to exist on earth. You may say that other people are worse than us, that some people quarrel and fight or doubt God more than we do. But we have to ask ourselves whether we sometimes do quarrel and fight, whether we at times cherish doubt. The answer will be, “Yes, we do, although perhaps a little less than others.” If God allows us to do something, then we cannot blame God if He allows somebody else to do the same thing. It is only a matter of degree. We may doubt God, say, once in six months; someone else may doubt Him at every second. But if we say, “In this incarnation I have never doubted God,” then that will be a mistake. Again, if we do something wrong and another person also does it to an infinitely greater degree, that is still no excuse to criticise and attack that other person. Let us worry about perfecting our own nature. God will take care of others. So we always have to be careful. If we ask, “Why does God allow others?”, then we must also ask, “Why does He allow me?” The day I can say that I am perfect, then I can say that God has made a mistake with others. But this day is a far cry for us.

Question: Will following your path be in conflict with Jesus when he said, "I and the Father are one. No one can go to the Father except through me."

Sri Chinmoy: The conflict is in the seeker’s mind, not in the seeker’s heart. The Christ was saying that only aspiration will lead you to realisation. If you think of the Christ as just someone who stayed on earth for thirty-three years, you will be mistaken. Think of the Christ as the representative of the One who is birthless and deathless. Again, if you think that he was the first God-realised soul, then you are again mistaken. Krishna and Buddha lived before that. We have to know that the Christ-Consciousness, the Buddha-Consciousness and the Krishna-Consciousness are all part and parcel of the same Supreme Reality. If you have a Master in whom you have faith, he will help you realise the Christ-Consciousness, Buddha-Consciousness and Krishna-Consciousness. On the one hand, these great spiritual Masters represent the Absolute; on the other hand, they are the Absolute. If you want to follow our path, we will take you closer to Christ, the all-pervading, all-illumining and all-fulfilling Consciousness, but not to Jesus, son of Joseph the carpenter. No matter what path you follow, it will lead you to one destination. You may call it Christ-Consciousness, another will call it Krishna-Consciousness or Buddha-Consciousness. But there can be no conflict, since truth is one. Any path you follow will help you realise the truth.

Question: If a Master retires from the earth-consciousness, should his disciples help others?

Sri Chinmoy: If a disciple gets help from his Master, he is not bound to help others. The relationship between a Master and a disciple is mutual and reciprocal. Because I give you compassion, you are giving me dedication. In the outer world, if I am the teacher and you learn something from me, then you become a teacher. If you learn the alphabet, then you can teach it. But in the spiritual life, it is not like that. Unless you have solid knowledge, you cannot teach. You will be able to teach Hatha Yoga, but if you want to teach real meditation, it is impossible because you won’t be able to elevate the consciousness of seekers.

From:Sri Chinmoy,Bog, Avatari i jogiji, Agni Press, 1977
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/ga