Avatari i duhovni Učitelji

Avatari

Pitanje: Koji kriterijum možemo da koristimo da bismo prepoznali Avatara?

Šri Činmoj: Jednom je Svami Vivekananda išao u Istočni Bengal i tamo su mu prilazili mnogi učenici različitih Učitelja moleći ga da poseti njihovog Učitelja, za kojeg bi tvrdili da je Avatar. Rekli bi: „Molim te, dođi da vidiš moga Gurua. On je nesumnjivo Avatar“. A sledećeg trenutka bi drugi rekao: „Moj Guru je Avatar. Ja to znam. Molim te dođi i upoznaj ga“. Tako da je Vivekananda rekao da u Istočnom Bengalu Avatari rastu kao gljive.

Nažalost, u zapadnom svetu reč „Avatar“ ne razumeju. Možda će trebati dosta godina ili čak vekova da bi razumeli reč „Avatar“, oprostite mi na iskrenosti. Postoje neke reči koje su veoma sadržajne i značajne, a u duhovnoj svesti su tako teške da ih obična osoba nikako ne razume. Reč „Avatar“ je jedna od tih reči, možda i najteža reč. Znate kako da je izgovorite, ali da bi neko shvatio najvišu prirodu Avatara mora postati gotovo duhovni svetac.

Razlika između jogija i Avatara je kao razlika između malog deteta i odraslog čoveka. Mora se biti na vrlo, vrlo visokom nivou duhovne svesti da bi se dobio bar letimičan pogled na Avatara. Šri Krišna je bio Avatar, ali samo pet osoba ga je prepoznalo. Šri Ramakrišna je bio Avatar i tek nekolicina ga je prepoznala. Hrist je bio Avatar, ali ga je malo ljudi znalo. Ali čak i ovi Avatari nisu istog standarda. Čovek može da prepozna nekoga ko je santimetar ili nekoliko santimentara iznad njega. Možete da prepoznate mudraca, sveca ili jogija. I jogi je beskonačno nadmoćniji od mudraca ili sveca. Kad je neko jogi, to znači da je sjedinjen sa Najvišim. Ali Avatar je direktni potomak Boga, otelovljeni deo Boga koji neprestano istovremeno funkcioniše i na Najvišem i na najnižem. Jogiji održavaju izvestan visok nivo i na njemu funkcionišu. Ako se spuste sa tog nivoa da bi uzdigli svest čovječanstva, ne mogu dobro da funkcionišu i ponekad su tu zarobljeni, izgubljeni. Oni održavaju izvestan nivo svesti, pa kad drugi postanu u stanju da dosegnu taj nivo, onda mogu da im pomognu. U slučaju Avatara, on može da boravi i na Najvišem i na najnižem, ali kad deluje na najnižem nivou, to na njega ne utiče.

Avatar je ljudsko biće. On govori, jede i pravi šale. Ali kada uđe u svoj Najviši nivo, on ide daleko iznad visine vašeg vidokruga. Ako ikada imate čak i mali uvid u više svetove kojima Avatar ima slobodan pristup, osetićete da će ceo vaš život biti predmet potpune predanosti pred stopalima vašeg Učitelja. Čak i ako vas Učitelj šutne ili izbaci iz svog Centra, ostaćete mu verni, jer ste od njega dobili nešto što znate da nikada nećete moći da dobijete ni od koga drugog na Zemlji.

Kad na Zemlji postoji Avatar, on otelotvoruje svest svih ostalih Avatara koji su došli na svet. Kad je Šri Ramakrišna bio na samrti, a Vivekananda, njegov najdraži učenik, sumnjao u njega čak i u tom poslednjem trenutku, rekao je: „Onaj koji je Rama, onaj koji je Krišna, u jednom obliku je Ramakrišna.“ Na Istoku je lakše verovati da je Rama u meni, da je Krišna u meni, da je Ramakrišna u meni i da su drugi Avatari u meni. Na Zapadu, nažalost, poznajemo samo jednog Avatara, Hrista. Ili ga prihvatamo ili ga odbacujemo. Ako ga prihvatimo, onda, prema Crkvi, za nas ne može biti drugog duhovnog Učitelja; ali ako ga odbacimo, onda ćemo možda obratiti pažnju na nekog drugog duhovnog Učitelja!

Hrist, Buda, Šri Krišna i svi veliki duhovni Učitelji došli su iz istog božanskog Izvora. Ako kažemo da je Hrist jedini Spasitelj, onda će odmah neko od Krišninih učenika reći: „Ne, Krišna je jedini Spasitelj“. I tu počinje problem. Trebalo bi da osećamo da je Svevišnji jedini Spasitelj. On je taj koji je uzeo oblik kog zovemo Hrist. On je uzeo oblik Krišne, Ramakrišne i tako dalje. Na taj način idemo prema Svevišnjem. Svevišnji je krajnji. Kao i mi, i Krišna, i Buda i svi Avatari su došli od Njega, i svi treba da idemo ka Njemu.

Pitanje: Kako da razlikujemo Hrista, Ramakrišnu i Boga ako su oni u svesti svi isti?

Šri Činmoj: Nije uopšte neophodno praviti razliku. Oni su se pojavili u različita vremena, ali su jedno. Oni su svi Božija deca u različitim oblicima. U ovoj inkarnaciji imaš neko ime a u prethodnoj inkarnaciji si imao neko drugo ime. Čak i u ovoj inkarnaciji te majka zove jednim imenom, tvoj suprug te zove drugim, tvoja deca nekim trećim imenom, a mi te zovemo opet nekim različitim imenom. Ali, ti si ipak ista osoba. Duh je jedan, ali oblici su različiti. Bog je Univerzalni Duh, ali On preuzima različite oblike. Hrist je uzeo ljudsko telo, ljudski oblik. Buda ih je također uzeo. Šri Ramakrišna ih je uzeo, Šri Krišna ih je uzeo, svi su uzimali ljudske oblike. Kad duša uđe u telo, duša tada treba da ispolji unutrašnju božanstvenost. Veliki duhovni Učitelji su se ispoljili, ali ti se nisi još ispoljila. Znači, u duhu smo svi isti, ali u oblicima smo postali mnogostruki. Na taj način može da se odigra božanska igra.

Pitanje: Kakva je razlika između svesti koju je postigao Buda i koju je postigao Hrist?

Šri Činmoj: Oprosti mi što ovo kažem, ali neće ti nimalo pomoći ako znaš šta je Hrist postigao ili nije postigao. Ono što je važno je to da li ti pokušavaš da izrasteš u sliku i priliku Hrista. Samo ti to može pomoći. Ako znaš šta je Hrist postigao, šta je Buda postigao, od toga nema nikakve koristi. Može ti pomoći samo ako pokušavaš da izrasteš i Hristovu svest ili u Budhinu svest. A opet, doći će vreme kad ćeš morati da prevaziđeš čak i to. Treba da osećaš da je Bog uzeo određenu dušu i doneo je na svet sa spoljašnjim oblikom. Jednu je zvao Hrist, a drugu je zvao Buda. Bog je želeo da te dve duše odigraju ulogu Hrista i Budhe. Od tebe On želi da odigraš neku drugu ulogu.

Bog želi da se igra u svakom i kroz svakog na jedinstven način. Ove velike duše su odigrale, recimo, ulogu božanskih lavova. Sad Bog želi od tebe da igraš ulogu malog insekta. Time što su odigrali lavove, oni su ispunili svoje uloge na način krajnje zadovoljavajući. U tvom slučaju, ako Bog želi da budeš insekt, pa ako odigraš ulogu insekta na krajnje zadovoljavajući način, Bog će biti veoma zadovoljan. On te neće pitati: „Zašto nisi igrao ulogu lava?“ Zatražio je od tebe da odigraš ulogu insekta i On ne očekuje ništa drugo. Svaka duša mora da odigra svoju sopstvenu ulogu. Hrist, Buda, Šri Krišna - svi oni su uspešno odigrali svoje uloge zato što su bili svesni Božiji instrumenti. Oni još uvek iznutra igraju svoje uloge. Ako mi ne budemo igrali svoje uloge, onda će Bog ostati neispunjen i neispoljen.

U Indiji neki Učitelji kažu učenicima: „Nemoj da koristiš reči 'Beskonačnost', 'Besmrtnost' i 'Večnost'. Samo misli o tome gde si ti“. Ja vam kažem to isto. Ne opterećujte se svešću Hrista ili Budinom svešću. Bavite se samo sopstvenom svešću. Ni na koji način ne želim da obeshrabrim ni tebe niti bilo koga. Ako iz radoznalosti želiš da znaš neke stvari, te stvari ti mogu postati prepreka. Ako bi sada razmišljao o cilju koji su oni dostigli, bio bi potpuno izgubljen.

U indiji su mnogi ljudi poludeli razmišljajući sve vreme o Budinom ostvarenju, Krišninom ostvarenju ili ostvarenju Ramakrišne umesto da počnu na pravi način, tako što će meditirati. Razmišljajući neprestano o Krišninom ostvarenju ili Budinom ostvarenju, oni su uverili sebe da su dosegli Krišninu svest ili Budinu svest. Kad su pomislili da su dosegli tu svest, poludeli su. Bilo je mnogo njih u Bengalu koji su imali fizičku snagu, vitalnu snagu, mentalnu snagu, pa su sve vreme mislili samo na Vivekanandu dok nisu osetili da su i oni postali Vivekananda. Onda, kad bi bili stavljani na probu, kad bi se suočili sa svetom, shvatili su da su krajnje beznačajna stvorenja.

U duhovnom životu je uvek bolje napredovati korak po korak. Kad se popneš visoko, vrlo visoko, onda ćeš biti u stanju da vidiš Budinu svest i Hristovu svest. Trenutno je, međutim, beskorisno da razmišljate o tim stvarima. Samo će vas zbuniti.

Maratonska trka je duga preko dvadeset šest milja. U trenutku kad starter da znak za start, ako trkač pomisli da mu treba dvadeset šest milja da stigne na cilj, pripadne mu muka. „Moram da trčim dvadeset šest milja!“, misliće, i onda će odustati. Ne, dok trči mora da razmišljati da trči četvrt milje, pola milje, milju i tako dalje. Ako misli da mora odjednom da stigne do cilja, obeshrabriće se čim počne. Reći će da je to nemoguće. Ako dete iz vrtića misli na diplomski rad dok još uči abecedu, reći će da je to nemoguće. Ako pomisli da mora da diplomira što pre, samo će poludeti. A onaj koji zna da je trenutno u vrtiću, da će sutra ići u osnovnu školu, onda u srednju i tako dalje, imaće trajnu insipraciju.

Pitanje: Da li duše imaju stotine i hiljade inkarnacija pre ostvarenja?

Šri Činmoj: Da, jedino Avatari nemaju toliko inkarnacija. Ima, međutim, izuzetaka. Uzmite Budu. Prošao je kroz veoma mnogo inkarnacija u životinjskim životima i u ljudskim životima. Ali, drugi duhovni Učitelji nisu prošli kroz toliko inkarnacija, oni nisu želeli da uživaju u svetu toliko mnogo puta.

Pitanje: Kada je Avatar u jednoj od svojih životinjskih inkarnacija, da li će znati da je Avatar?

Šri Činmoj: Deo unutrašnje svesti Avatara će znati, ali njegov svesni um možda neće znati. Tek kada um primi malo svetlosti, on će moći da zna, a za to je neophodna ljudska inkarnacija. Osim ako nešto ne znate umom, ne možete toga biti svesni svesno. U životinjskoj svesti nema uma.

Veza Šri Činmoja sa velikim Učiteljima

Pitanje: Šta će se dogoditi ako sledbenici Hrista, ili Bude, ili drugih velikih uzvišenih Učitelja meditiraju sa vama?

Šri Činmoj: Hrist i Buda su duhovni Učitelji najviše magnitude. I ja sam duhovni Učitelj. Duhovni Učitelji, ako su zaista duhovni, su apsolutno jedno. Oni potiču iz iste porodice. Jednom je Šri Ramakrišna rekao svom voljenom učeniku Vivekanandi: „Onaj ko je Rama, onaj ko je Krišna, u jednom obliku je Ramakrišna.“ Kada neko postane ostvarena duša, postaje sastavni deo univerzalne Stvarnosti. Učenici Hrista i učenici Bude, ako su pravi učenici, neće imati problema da meditiraju sa mnom na javnim meditacijama, jer ih ne odvodim od Hristove Svesti ili Budine Svesti. Naprotiv, snagom svog božanskog nerazdvojnog jedinstva sa Budom i Hristom, mogu im pomoći da dostignu svog Voljenog. Ja sam ovde na Zemlji kao kurir. Govorim odanim katolicima i sledbenicima drugih velikih Učitelja koji su se uzdigli, da moraju da prođu preko sekretara kako bi prišli šefu. Ako žele da zakažu sastanak sa Učiteljam, moraju da potraže pomoć od sluge ili sekretara. Sluga će vam otvoriti vrata, a sekretar će zakazati sastanak. Ovi ljudi mogu da me uzmu kao sekretara ili slugu. Nakon što im pomognem da priđu svom Učitelju, moja uloga je završena. Nikada neću ometati njihov razgovor. A opet, ako je neko veoma blizak učenik Hrista ili Bude, ako je imao najintimniju vezu sa ovim Učiteljima u prethodnom životu, onda može da ode direktno kod njih. Ako ste najintimniji sa šefom, onda ne morate da tražite pomoć od njegovog sluge. Ali ovi slučajevi su veoma, veoma retki.

Pitanje: Po čemu se vaš put razlikuje od puta Šri Ramakrišne?

Šri Činmoj: Sve staze na kraju vode do istog cilja, a staza Šri Ramakrišne i moja staza su staze ljubavi, posvećenosti i predanosti. Ali, postoje neke tanane razlike. Šri Ramakrišna je rekao da ne moraš da čitaš nikakve knjige, rekao je da će sve doći iznutra. Šri Ramakrišna nije uopšte mario za um. Rekao je: „Pusti um! Samo plači, plači!“ Tačno je da vrhunska Mudrost, vrhunsko Znanje, dolaze iznutra. Ali, pošto nam je Bog dao um, ja smatram da treba da ga u određenoj meri koristimo, čitajući inspirativne i nadahnjujuće knjige koje su napisali pravi duhovni Učitelji. Ali opet, um je nesavršen i hteo bih da moji učenici idu iznad uma. Šri Ramakrišnina staza i naša staza neće nikada biti u sukobu. On je vrlo veliki duhovni Učitelj i gajim prema njemu krajnju ljubav i divljenje. Napisao sam pozorišni komad i više članaka o Šri Ramakrišni. Pre nekoliko godina, na stogodišnjicu Vivekanandine smrti , napisao sam dvanaest članaka o Svamiju Vivekanandi i Šri Ramakrišni.

Nikad nisam rekao da je naša staza bolja od neke druge. Ne, daleko od toga. Ali ako želite da znate kakve su razlike, onda mogu da nađem neke manje. Ja poštujem Šri Ramakrišninu ljubav, posvećenost i predanost. Ali ja takođe kažem da moramo do izvesne mere da koristimo um. Vivekananda, njegov najdraži učenik, koristio je um kad je došao na Zapad. Vivekananda je bio intelektualni velikan. Znači, uvek postoji kompromis. Šri Ramakrišnu nije mario za učenje i jedva je umeo da se potpiše. Ali je bio otelotvorenje najviše Istine.

Šri Rakamkrišna je obožavao Majku Kali, Božansku Majku. Obožavao je Najviše u ženskom obliku. Osećao je Božansku Majku u svojoj sopstvenoj najvišoj svesti. Nije, međutim, dopuštao svojim učenicima da se druže sa ženama. Rekao je učenicima muškarcima da se odreknu žena. Stvarno je osećao da je to najbolje za njegove učenike. Večina naših indijskih Učitelja je tražila od svojih muških učenika da se uopšte ne druže sa ženama i tražili su od žena učenica da se ne druže sa muškarcima. Ali, u mojoj filozofiji, ja kažem da su i žene i muškarci Božja deca i da moraju da idu zajedno. Jedno dopunjava drugo. A opet, u osnovi nema razlike između moje staze i staze Šri Ramakrišne. Postoje samo tanane razlike.

Pitanje: Kakva je razlika između vaše staze i sufi staze?

Šri Činmoj: Sufi svetlost i staza koju mi sledimo su slični. Staza sufija je staza ljubavi i naša staza je takođe staza ljubavi. Nisam stručnjak za sufizam, ali vam mogu reći o našoj stazi. Na našoj stazi, božanski zaljubljenik pokušava da postane jedno sa Svevišnjim Voljenim. Bila bi, međutim, greška da se kaže da uvek ostajemo božanski zaljubljenici i da Voljeni uvek ostaje Voljeni. Božanski zajubljenik i Voljeni Svevišnji igraju igru skrivača i menjaju svoje uloge. Zaljubljenik vapi za Voljenim, a onda zaljubljenik postane Voljeni. Kad zaljubljenik vapi za Voljenim i Voljeni mu podari osmeh, u zaljubljeniku se rađa zadovoljstvo. On je ispunjen. Opet, kad Voljeni uvidi da zaljubljenik vapi za Njim, za njihovim potpunim jedinstvom, tada je On zadovoljan i ispunjen. Ali, taj vapaj koji On želi da vidi u zaljubljeniku nije vapaj potčinjenosti. Ne, to je samo osećaj unutrašnjeg jedinstva izražen u drugačijem obliku. Može se izraziti kroz osmeh i takođe kroz vapaj. Vapaj i osmeh su kao de strane istog novčića. Kad postoji vapaj zemaljske svesti i osmeh Nebeske Svesti, Bog-Otkrovenje je potpun i Bog-Ispunjenje je potpun.

Pitanje: Da li ste svesni šta se dešava istovremeno na svim ravnima?

Šri Činmoj: Mogu biti svestan šta se dešava istovremeno na svim ravnima, ali to obično nije neophodno. Međutim, uvek imam opštu predstavu o tome šta se dešava na svim ravnima. To je kao kuća. Ako sam u jednoj sobi, onda sam svestan svega što se u njoj dešava; ali takođe mogu imati opštu predstavu o tome šta se događa u drugim sobama. Ali ako radim na određenoj ravni kako bih pomogao svojim učenicima, svesniji sam šta se dešava na toj ravni. Kada je reč o životima mojih učenika, postoji li išta u šta nisam uključen? Ako jedan učenik pati zbog ponašanja drugog učenika, na kraju sam ja taj koji pati. „Nisam uključen“. To su reči koje koristim, ali u stvari ja patim. Kažem: „Ne uznemiravaj me, ne uznemiravaj me“, ali kada nešto krene naopako, znam koliko patim. Moja patnja je apsolutno nepodnošljiva kada učenik iskreno pati.

Pitanje: Neki učenici žive dosta taleko. Koliko je značajno da dođu da te vide i budu u tvom fizičkom prisustvu?

Šri Činmoj: Pre svega, učenici koji dolaze izdaleka da vide duhovnog Učitelja postupaju sa božanskom mudrošću. Učitelj je u telu i učenici su u telu. U većini slučajeva naša fizička svest mora da se uveri u to šta se dešava. U unutrašnjem svetu mi doživljavamo mir, svetlost i blaženstvo, ali kad otvorimo svoje ljudske oči, svoje zemaljske oči, ne vidimo ništa. Onda se osećamo jadno. Ali, ako možemo da doživimo istu istinu – isti mir, svetlost i blaženstvo – našim spoljašnjim čulima, to nas beskrajno raduje. Duhovno i fizičko treba da nastupaju zajedno kad god je to moguće. Ako je učenik daleko, treba sebi da postavi za cilj da viđa Učitelja što je češće moguće, zato što Učiteljevo fizičko prisustvo pomaže da se ubedi učenikov fizički um, inače će se telesno pobuniti. Onda to postaje žalosna stvar: daleko od srca, daleko od očiju. Jedino ako je učenik dobro učvrstio svoje nerazdvojivo jedinstvo sa Učiteljem, to je druga stvar. Ali, ako okolnosti dopuštaju učeniku da dođe Učitelju, onda uvek treba da dođe.

Ovde je ta neophodnost sasvim jednostavna. Onog ko poseduje beskrajnu svetlost, mir i blaženstvo treba viđati fizičkim očima što je češće moguće. Ako se divimo slikama nekog umetnika u muzeju, onda nas neizmerno raduje kad vidimo onog ko ih je naslikao. Ako vidimo pesnika čijim smo se poemama sve vreme divili, to nas dodatno raduje. I sposobnost i vlasnik te sposobnosti, i tvorac i tvorevina, donose nam radost. Čini nas izuzetno srećnim kad posmatramo Božiju tvorevinu: drveće, reke, nebo, planine, svu lepotu prirode. Ali, šta je cilj našeg divljenja? U tvorevini mi hoćemo da vidimo Boga Tvorca, Vlasnika i Izvor te lepote koju vidimo svuda oko sebe. Dakle, učenik treba da dođe da vidi Učitelja ako oseća da Učitelj ima sve božanske osobine. Kada se moli i medditira, učenik doživljava te Učiteljeve sposobnosti i kvalitete iznutra. Ali, kad vidi Učitelja na fizičkom nivou, licem u lice, onda on te osobine doživi i spolja.

A opet, to ne znači da on treba da bude pored Učitelja dvedeset četiri sata dnevno. Na fizičkom planu, neki učenici žive blizu mene, dok su drugi daleko. Oni koji žive blizu nesumnjivo imaju dodatnu priliku da napreduju. Ako neko može da iznutra i spolja postane blizak Učitelju, onda najbrže napreduje. Ali, ljudi koji žive veoma daleko su na neki način srećni, zato što ne prolaze kroz neke od patnji koje trpe učenici koji su blizu. Ako se ja osmehnem nekom učeniku, a ne tebi, ti smesta postaneš ljubomoran. U ovom trenutku, ako pogledam tvoju sopstvenu ženu, ako nemaš osećaj jedinstva, odmah ćeš pomisliti: „Guru se divno osmehnuo mojoj ženi, ali meni se nije osmehnuo“. Tada postaješ ljubomoran. Ako si u jedinstvu sa njom, onda ćeš, naravno, osećati da si i ti dobio osmeh od mene. Ako si duhovno razvijen, tvoje jedinstvo ti donosi potpuno zadovoljstvo. Međutim, ako si u Australiji, onda ne možeš da vidiš da li se osmehujem nekom drugom. Tako da čak i fizičko prisustvo Učitelja može da bude hendikep.

Druga prednost, ili dobrobit, od toga što je neko daleko od Učitelja je što on iznutra vodi duhovni život i trudi se da uspostavi unutrašnju vezu sa Učiteljem. Onda, kada ga vidi na fizičkom nivou, ima zlatnu priliku da ubedi svoj fizički um u ono što već snažno oseća iznutra.

Hrist i njegovi učenici

Pitanje: Da li vi i vaši učenici verujete Sina Božjeg kao što to rade Hrišćani?

Šri Činmoj: Naravno da verujemo u Isusa.

Pitanje: Razlog zbog kojeg sam vas upitao da li verujete u Isusa Hrista je to što jevreji kažu da Spasitelj još nije rođen.

Šri Činmoj: Ali, ja sam hinduista i ja verujem u Isusa Hrista kao što verujem u Gospoda Krišnu.

Pitanje: U kom obliku verujete u Isusa Hrista?

Šri Činmoj: Kao u Sina Božijeg, glasnika Istine, božanske Istine.

Pitanje: Verujem da postoji samo jedan Spasitelj, a to je Isus Hristos. Pa kako se vi uklapate u tu sliku?

Šri Činmoj: U redu; vaš Spasitelj je veoma veliki čovek. Pošto je veliki čovek, prirodno je da ima neke sluge. Recimo da sam ja njegov sluga. Vi ne znate gde ovaj veliki čovek živi ili kako da mu priđete, ali ja znam. Iako sam možda samo njegov sluga, znam gde Učitelj živi, gde sedi i šta radi, i mogu da vas odvedem da ga vidite. Ne možete ga videti bez moje pomoći ili pomoći nekog drugog od njegovih slugu.

Da li mislite li da možete samo da pokucate na vrata, i da će sam Učitelj doći i otvoriti vam vrata? Ne, Učitelj neće otvoriti vrata osim ako nemate veoma, veoma snažnu unutrašnju vezu sa njim. Ali ja ću doći do vrata. Pogledaću vas, i ako nisam zadovoljan vašom iskrenošću ili vašom težnjom, znaću da on neće biti zainteresovan da vas vidi. Ali ako udovoljite slugi, otići ću i reći šefu da neko veoma fin želi da ga vidi. Pošto sam ja toliko zadovoljan vama, prirodno je da će on reći: „U redu, dajte da vidim ovog čoveka o kome govorite.“ Tako ću vas dovesti do njega, i tada je moja uloga završena.

Ali šta ako vas veliki gospodin, koji je Hrist, tada prekori? Kada vas odvedem k njemu, on vam može reći: „Budalo! Pre dve hiljade godina imao sam jedno ime i jedan oblik. Zar misliš da ću zauvek imati isto ime i isti oblik? Pre dve hiljade godina došao sam u jednom telu, u jednoj svesti. Zar misliš da ne mogu da se promenim?“

„Ti menjaš svoje telo više puta; menjaš svoj stan svakih nekoliko godina. Moraš se menjati. Zar ja nemam pravo da se menjam? Da li ću dve hiljade godina nastaviti sa istim oblikom, istim telom, istim imenom, istom odećom, istom svešću? Trebalo bi i moram da se menjam. To znači napredovati. Promenio sam svoje telo: promenio sam svoje ime. Tvoja duša zna da me ova osoba koja sebe naziva mojim slugom predstavlja na Zemlji. Ime može biti drugačije, oblik može biti drugačiji, svest može biti drugačija: ali Izvor je isti i kapacitet je isti. On predstavlja moju pravu stvarnost na Zemlji. Pa zašto moraš da otežavaš sebi posao pokušavajući da mi se približiš na Nebu kada možeš lako da priđeš mom bratu koji je na Zemlji i da me pronađeš u njemu?“

Pitanje: Koje je vaše lično mišljenje o Isusu Hristu? Da li verujete da je nešto postigao?

Šri Činmoj: Naravno. Moje lično mišljenje je da je Isus Hrist Božiji Sin. Ako vi osećate da on nije ništa postigao, nažalost, tu se ne slažem sa vama. Zahvaljujući mom sopstvenom ostvarenju, ja znam da je on pravi Božiji Sin i stvarni Spasitelj sveta. On je bio Bogoostvaren i potpuno prosvetljen. Imao je srce puno samilosti, njegovo srce je bilo plima samilosti. On je bio, on jeste i uvek će ostati Spasitelj čovečanstva.

Ali ako neko kaže da je samo on Spasitelj, jedini Spasitelj, i da Krišna, Buda i drugi nisu Spasitelji, onda se, nažalost, ne mogu složiti, jer znam ove ostale velike Učitelje isto kao i Hrista. Ako kažemo da je Hrist jedini i izabrani Božiji Sin, onda ograničavamo Boga. Drugi Učitelji su postojali. Oni su svi Božija odabrana deca najvišeg reda. Oni su braća i Bog, Svevišnji, je njihov Otac. Kako ovi Učitelji postaju odabrani? Oni su odabrani zato što su žrtvovali svoje želje, prihvatili su samo život težnje, božanske težnje i unutrašnjeg vapaja.

Postignuće Isusa Hrista je izvanredno. Nijedan tragalac za Istinom to ne može poreći. U trenutku kad iskren tragalac uđe u područje duhovnosti, koja je prava stvarnost, odmah će videti koliko je Presto Isusa Hrista velik, uzvišen, koliko visok, koliko viši od onoga što može i da zamisli. To što govorim je zasnovano na snazi mog sopstvenog unutrašnjeg iskustva i ostvarenja.

Pitanje: Da li je Hrist bio Avatar?

Šri Činmoj: Avatar označava direktnog predstavnika Boga, Boga u ljudskom obliku. To je pitanje ličnog stava da li je Hrist bio Avatar. Ja mogu nešto reći samo na osnovu svog sopstvenog ostvarenja, a vi možete reći nešto drugo što je zasnovano na vašem vlastitom ostvarenju. Na osnovu mog sopstvenog ostvarenja želim da kažem da je on bio, da jeste i da će uvek biti Avatar. Ako drugi žele to da poreknu, imaju savršenu slobodu da to učine. Ovo je moja lična spoznaja. Avatar je neko ko je direktni predstavnik Najvišeg Apsolutnog, onaj ko istovremeno otelotvoruje Božiju Viziju i Stvarnost. Hrist je istovremeno otelovljavao Viziju i ispoljio Stvarnost. Ne samo da je otelovljavao, već još uvek otelotvoruje i uvek će otelotvoravati Božiju Viziju i Stvarnost, zajedno sa Krišnom, Budom, Ramakrišnom i drugima. Oni su svi potekli od istog korena, samo imaju različita imena. U ovom trenutku kažemo „Krišna“ jer nam se sviđa Krišnin oblik. Sledećeg trenutka nam se možda svidi Budin oblik, pa ćemo ga zvati Budom. U drugom trenutku, možemo ga zvati Hristom. Ali oni su svi večno isti: Hrist, Buda, Krišna, Šri Ramakrišna i drugi Avatari.

Pitanje: Želeo bih da znam kakva je razlika između kosmičke svesti i Hristove svesti.

Šri Činmoj: Hristova svest i kosmička svest idu zajedno. Kosmička svest je kao kuća. Pošto je to kuća, onda se očekuje da neko u njoj živi. Ko tu živi? Hristova svest. Ali opet, u božanskoj Igri igrači zamenjuju uloge. Hristova svest postane sala, pošto onaj ko je stvorio Najviše postaje sastavni dio Najvišeg i Kosmička svest postane stanar u toj sali.

Hristova svest i Kosmička svest su jedno. Ponekad je Hrist u kući, živi u Kosmičkoj svesti. U nekim drugim trenucima je obrnuto. Hrist otelotvoruje Kosmičku svest. U jednom trenutku on je kuća, a u drugom trenutku on je stanovnik kuće.

Zahvaljujući njegovoj najvišoj svesti, zahvaljujući njegovom nerazdvojnom jedinstvu s njegovim večnim Ocem, Hrist je rekao: „Ja i moj Otac smo jedno“. Kako je to mogao reći? Mi stalno govorimo da je Bog naš Otac, ali za većinu nas je ovo tek jedna nejasna ideja. Čuli smo o tome od naših roditelja ili smo čitali o tome u knjigama. Ali u slučaju Hrista, to je stvarnost, živa realnost.

Pitanje: Zašto Hrist nije nijednom od svojih učenika dao ostvarenje?

Šri Činmoj: Da je neki od njegovih učenika bio spreman, Hrist bi jedva dočekao da mu da ostvarenje, pošto bi onda taj mogao preuzeti neke od Hristovih obaveza. Kad na fizičkoj ravni imaš nešto, možda to ne želiš da daš drugima jer ne želiš da drugi imaju istu slavu. Nesiguran si. Na duhovnom planu, međutim, nije tako. Ako na duhovnom planu nešto dobijem, onda to vrlo voljno i dajem. Kad dajem, znam da će osoba koja to prima biti sposobna da veoma efikasno radi za Svevišnjeg. Samo, u duhovnom svetu stvari stoje tako da nije moguće nešto dati nekome ko nije spreman da to primi. Najveće moguće prokletstvo je da se postane Guru. Patnja kroz koju stvarni Guru prolazi postajući jedno sa svojim učenicima je pravo mučenje. Ramakrišnina teorija je bila da se uvek ostane tragalac, dete. A kad neko postane Guru, mora da nauči kako da u svakom trenutku pije otrov i ništa drugo. Naravno, u svom unutrašnjem životu on može piti nektar, ali u spoljašnjem životu mora piti otrov. Hrist bi bio prva osoba koja bi dala ostvarenje svojim učenicima, ali ko je bio spreman da ga primi? Jedan učenik ga je izdao, jedan ga je porekao, jedan je sumnjao u njega. Ti učenici su uradili svakakve stvari. Neki od njih nisu imali priliku, inače bi i oni radili neke nebožanske stvari. To je sudbina svih duhovnih Učitelja.

Pitanje: Zar nije dao nešto posebno Petru?

Šri Činmoj: On je imao posebnu brižnost za Petra. Postavio ga je za poglavara crkve jer mu je bio potreban vođa. Tako je vođa možda dobio malo više. Ali kada je u pitanju bilo pravo ostvarenje, on to nije mogao dati. Nije mogao dati jer njegovi učenici nisu bili dovoljno prijemčivi.

Question: Was Judas so bad or was he just stupid? Sometimes when I read about him I feel sorry that he is accused in this way.

Šri Činmoj: Postoje dva načina sagledavanja ovog događaja. Jedan način je reći da je Juda bio veoma loš, da je sve bila njegova krivica, da je zbog Judine zle prirode Hristos razapet. Drugi način je reći da je Juda bio instrument Božje Volje. Ovaj način kaže da ako Bog nije želeo da Njegov Sin bude razapet, onda Isus ne bi mogao biti povređen. On je želeo da Isus bude razapet; stoga je koristio Judu kao Svoj instrument da ovo ostvari.

Sa najviše tačke gledišta, ponekad je za evoluciju sveta neophodno da se žrtva prinese na fizičkom planu. Vaš sin vas možda neće poslušati kada mu kažete da učini pravu stvar. Ali ako se razbolite, onda će vas poslušati. Time što je Hrist podneo najvišu žrtvu, Bog je ubrzao napredak čovečanstva. Da je čovečanstvo poslušalo Hrista, onda ne bi bilo potrebe da bude razapet.

Ponovo, moramo znati da su i neprijateljske sile odigrale svoju ulogu. Sa jedne tačke gledišta, bio je veliki gubitak za svet što je Hristos razapet. Da je mogao da živi još nekoliko godina, mogao bi da ispolji više Božje Svetlosti i to bi bilo od velike koristi za duhovnu evoluciju sveta. Ali sa stanovišta Božijeg Večnog Vremena, sve je to bio deo Kosmičke Igre. Dakle, ovo je veoma komplikovana stvar i svaka osoba mora da sagleda incident u skladu sa svojim nivoom evolucije.

Pitanje: Veliki katolički mistik Majster Ekhart je rekao: „Ja i moj Otac smo jedno u mojim postupcima“. Onda mu je katolička Crkva pretila da će ga spaliti na lomači. Za Crkvu je to bilo bogohuljenje. Kad neko postigne Samospoznaju, do koje mere ljudsko biće stvarno ima pravo da kaže: „Ja i moj Otac smo jedno“?

Šri Činmoj: Ono što nazivamo samospoznajom ima različite nivoe. Postoje ljudi koji su ostvarili Boga na vitalnom nivou. Drugi su Ga ostvarili na fizičkom nivou ili na mentalnom ili intuitivnom nivou. Neki su Ga ostvarili na supramentalnom nivou, koji je iznad naduma i daleko iznad mentalnog uma. Ali, najveći jogiji su ostvarili Boga na svim nivoima, od najvišeg do najnižeg nivoa svesti. Oni uvek deluju iz Božanske Svesti, iz Božije Svesti. Pošto deluju iz Božanske Svesti i pošto su apsolutno jedno sa Božjom Kosmičkom Igrom, oni imaju sva prava da kažu da su jedno sa Bogom. Urođeno pravo svake duše je da bude jedno sa Bogom. Hrist je bio apsolutno u pravu kad je rekao: „Ja i moj Otac smo jedno“. Šri Ramakrišna, koji je bio obožavalac Majke Kali, u svojim kasnijim godinama je do te mere bio poistovećen sa Kali da ga je njegova pratilja, Šarada Devi, nazivala Kali, i njegovi učenici su takođe govorili da su on i Kali bili jedno. U svojim ranim godinama meditacije, Ramakrišna se revnosno molio Kali. Ali, kad je njegovo ostvarenje bilo potpuno na svim ravnima, on je postao potpuno, svesno jedno sa Kali. Njegovi učenici i njegova pratilja su videli i osetili da on nije ljudsko biće, već sama Boginja Kali. Kali je Boginja, i to Vrhunska Boginja. Pa kad neko ostvari Boga na svim nivoima svesti i kad je sposoban da deluje iz Božije Vrhunske Svesti, onda lako da može kaže da su on i Bog jedno. Ali, neko može da izjavi da su on i Bog jedno samo na osnovu svoje apsolutno svesne identifikacije sa Bogom, Božanskim, Svevišnjim.

Pitanje: Koja je preovladavajuća osobina Hrista?

Šri Činmoj: Ljudskom biću je u ovom trenutku nemoguće da iznese sve svoje božanske osobine na površinu; one nisu pod njegovom kontrolom. Ali u slučaju velikih duhovnih Učitelja, sve su osobine prisutne i oni ih mogu u svakom trenutku izneti na površinu. Ako žele da izraze samilost, oni izraze samilost. Ako žele da izraze svetlost, mir i blaženstvo, i ove osobine imaju pod kontrolom. Zato ne možemo da imenujemo jednu dominanatnu osobinu. Tragalac treba da oseti koja osobina, koji aspekt, ga najviše inspiriše. Ako se tragaocu najviše dopada aspekt samilosti, onda će se moliti Isusu da mu ukaže njegovu Samilost. Ako je tragaocu recimo potrebna poniznost, moliće se Isusu da mu da svoju poniznost. Ali, ne možemo reći da su ovo dominantne karakteristike. Kao duhovni Učitelj, Hrist je otelotvoravao sve duhovne osobine: poniznost, čistotu, samilost i slično. Ali opet, zahvaljujući jedinstvu sa svojim Ocem, takođe je otelotvoravao božanski autoritet. Ako ljudi žele da ga kritikuju, mogu reći da je bio ponosan. Hristov božanski autoritet, međutim, nije bio autokratski, daleko od toga. Zbog njegovog jedinstva sa Apsolutnim Svevišnjim, došao mu je i autoritet.

Pitanje: Koji je smisao rečenice u Bibliji: „Blagosloveni su oni koji su poverovali, a nisu videli“?

Šri Činmoj: Ono što je Hrist rekao je izuzetno važno. Ljudi koji veruju jedino u ono što vide golim očima pojedu samo pola voćke. Ako želiš da proučavaš Istinu tako da vidiš da li ima početak ili kraj, onda si tu na gubitku. Istina je u poistovećivanju. To je Hristova izjava o veri i sumnji. Blagosloveni su oni koji imaju veru bez neprestanih zahteva za dokazom.

Pitanje: Šta se dogodilo sa Hristom tokom perioda njegovog života koji nije opisan u Bibliji?

Šri Činmoj: Hrist je otišao u Indiju i dobijao lekcije od indijskih Učitelja, ali nije prihvatio gurua. Njegov guru je bio Jovan Krstitelj. Kršten je i od njega je dobio inicijaciju. U vreme kada mu je otac umro, bio je u Kašmiru. Vratio se u Palestinu. Čak i sada, u Indiji, postoje neki od talismana koje je koristio.

Pitanje: Rečeno je da će se u ovom periodu ponovo pojaviti božanski Avatar Hrist. Da li imate neko uverenje, zasnovano na vašoj sopstvenoj supersvesti, koja bi nas mogla prosvetliti po tom pitanju?

Šri Činmoj: To je stvar unutrašnje vere. Stvarni Hrist se rađa svaki dan u našoj svesti. Stvarni Hrist je besmrtan, a ne Hrist koji je živeo trideset tri godine, ne ljudski Hrist, već božanski Hrist. Ljudski Hrist, sin drvodelje, živeo je na Zemlji trideset tri godine, ali božanski Hrist koji je ostvario Boga, koji je postao jedno sa Bogom, koji je predstavljao Boga i još uvek predstavlja Boga na Zemlji, još uvek je živ i u isto vreme, svakog dana se rađa u ljudskim srcima.

Pitanje: Da li postoji razlika između učenja Isusa i učenja joge?

Šri Činmoj: U krajnjem smislu nema razlike. Hrist je ostvario Boga i ponudio Boga čovečanstvu. U jogi, takođe, krajnji cilj je da se ostvari Bog i da se On ponudi čovečanstvu.

U Jogi postoje četiri staze. Prve tri zovemo glavnim i postoji jedna koja je ogranak, ali je takođe vrlo moćna. Glavne tri staze su staza karma joge, ili nesebično delovanje, staza bakti joge ili ljubav, posvećenost i predanost, i staza džnana joge ili mudrost. U džnana jogi je važan ogranak koji zovemo radža joga, joga misticizma. Sve ove četiri staze vode do suđenog Cilja.

Pošto je učenje Hrista bilo zasnovano na ljubavi i samilosti, spadalo bi pod kategoriju bakti joge. Ali opet, moramo da znamo da je ljubav po sebi mudrost. Govoriti da je ljubav jedna stvar a da je mudrost nešto drugo, bilo bi pogrešno. Onaj ko voli Boga ima najveću mudrost. Ljubav i mudrost se ne mogu razdvajati. Opet, ljubav i služenje se ne mogu razdvajati. Ako nekog volim, onda ga neprestano služim. Sama funkcija mog života, sam smisao mog života je da služim osobu koju volim. Znači, ljubav je služba i ljubav je mudrost. Ako, međutim, hoćemo da razlikujemo staze, kažemo da je ova ljubav, ona je mudrost, ona je služenje i tako dalje.

Znači, da se vratimo na tvoje pitanje, u suštini ne postoji razlika u učenju. Međutim, čak i kad se radi o istom predmetu, svaki učitelj ima drugačiji način na koji objašnjava ili naglašava istinu. Ako postoje dva učitelja koji podučavaju isti predmet, oni će ga objašnjavati na dva različita načina. U vreme ispita, međutim, postojaće samo jedan ispit. Osnova učenja Isusa Hrista i osnova učenja joge je svesno jedinstvo sa Bogom. Hrist je rekao: „Ja i moj Otac smo jedno“. Mi Indijci kažemo „Ja sam Braman“. Braman je apsolutna Transcendentalna Stvarnost i Istina. Hrist je izveo četrdeset četiri čuda i održao najplodniju, duševnu propoved. Ali, on je postao srce, glava i životni dah čovečanstva ne zbog svojih čuda, već zato što je rekao jednu stvar: „Oče, neka bude Volja Tvoja“. Svet ga je prihvatio i još uvek ga prisvaja, čuva i obožava zbog božanske izjave: „Oče, neka bude Volja Tvoja“.

Duhovni Učitelji nastoje da se prilagode uslovima, buđenju svesti u svakom pojedincu. Neki smatraju da je lakše slediti stazu ljubavi, dok drugi smatraju da je lakše da se sledi staza mudrosti. Treći opet smatraju da je lakše slediti stazu nesebičnog delovanja. Ali Cilj, večni Cilj, ostaje isti. Oni koji slede tradicionalne indijske staze joge i oni koji slede hrišćanstvo, stazu Isusa Hrista, na kraju će doći do istog Cilja. Cilj je uvek jedan, ali puteva može biti mnogo.

Šri Ramakrišna i Svami Vivekananda

Pitanje: Ko je bio Ramakrišna?

Sri Chinmoy: Ramakrishna is the child of Mother Kali, the child of the Divine Mother, who is compassion and love. First he came to Mother Kali, the cosmic Mother, then he became the Mother Herself.

Question: A liberated soul has light to a certain extent. Now to please the Supreme, if he enters into the world, is there still the possibility of falling?

Sri Chinmoy: Certainly, certainly.

Question: So if he feels that he would like to fulfil the Supreme by going into the world, by manifesting, then there is a danger of his losing the light?

Sri Chinmoy: Certainly there is. Sri Ramakrishna brought down another soul as powerful as Vivekananda’s, exactly of the same standard, but he never saw that person on earth. Such a great spiritual Master brought down two liberated souls — Vivekananda and another. But the other one fell. Ignorance covered him, and he never came to his Master. Ignorance enveloped that particular liberated soul to such an extent that Ramakrishna could not find him.

Question: Do you want your disciples to risk the possibility of that kind of experience?

Sri Chinmoy: First of all, do I have any liberated souls among my disciples? I want my disciples to meditate here and then to go and work divinely. Aspire and manifest. They both go together. While you are manifesting, you are aspiring; manifestation itself is a form of aspiration. You cannot separate manifestation from aspiration. While you are manifesting anything, you are aspiring for further knowledge, for further light, for further wisdom.

Question: If Ramakrishna wanted to bring a soul down, why couldn't he have brought the second one closer to him so that it was under his influence?

Sri Chinmoy: Sri Ramakrishna did not stay on earth for a long time. He was given limited time. Had he stayed on earth for eight more years, he could have developed somebody else into Vivekananda’s calibre, if he wanted to. But he knew his time limit. Even those who came to him, came only toward the end of his life. They got hardly six or seven years to meditate with him before he left. Even his closest disciples, those who were among that small group, were with him for a very short time.

Question: When that lost soul first came down, couldn't he have brought it closer to him, so that it would have been within the circle where he was?

Sri Chinmoy: But when he himself came, he still had to realise God. He still had to turn a few pages. I was realised in a previous incarnation. Yet I had to work so many years to revise the book, especially during the first three or four years. Twenty years it took me to completely revise that particular book of God-realisation. It takes many years. Ramakrishna was a liberated soul in his previous incarnation. But for him to realise Mother Kali took many years. He did not realise Kali all of a sudden. But once he realised God, then in the two other forms — the Muslim form and the Christian form — he again realised God very easily. But when it is a matter of getting someone for manifestation on earth, it is really difficult. To get someone like Vivekananda is most difficult. If Vivekananda had not come to the West, who would have manifested Ramakrishna? Nobody! Realisation itself is so difficult, but Ramakrishna did it. He was the body; but for manifestation we also need arms and legs. It is like a tree; just a trunk is not enough. The branches are also necessary. If there are no branches, then nobody will call it a tree.

Question: Why didn't Ramakrishna put the exceptional souls that he brought down into families where he could keep an eye on them ?

Sri Chinmoy: He had confidence that he would find them. Ramakrishna was so strict in accepting disciples. First he used to see occultly, then he used to read the palm and the forehead, and then he used to look into their eyes. He used to accept disciples only after examining them in so many ways. He was not satisfied with seeing only their souls. I scold my disciples when they enjoy ignorance, but I don’t insult them in public. Ramakrishna used to insult people in front of everyone.

Question: Wouldn't divine Grace at least bring the two souls in contact?

Sri Chinmoy: Divine Grace can do everything. But at the same time ignorance is also powerful. Divine Grace is omnipotent, but if one consciously likes ignorance, then the Grace does not force anyone. Smoking is very bad. Suppose someone consciously wants to smoke for a few days. He says that after such and such a date he will give up smoking. But he does not know what may happen during that period. That date may be tomorrow or it may be twenty years later. Then, during those twenty years all his divine possibilities may be lost. In India there are many people who say that spirituality is not meant for them right now. They say: “First let us enjoy the world. After we have lived a long life, then we will meditate.” But long before they are ready to meditate, perhaps they will pass away. In this way ignorance captures us. Then the divine Grace just says, “All right. If he cares so much for ignorance, let him enjoy it.”

Question: As a Catholic, I would like to know how you demonstrate that death is not the final end of our life?

Sri Chinmoy: You see in the resurrection of the Christ that death is not the end. In India also, many spiritual Masters have proved to their dear ones that death is not the end. They have appeared to them in a vivid subtle body. Just one example I will give you. There was a great spiritual Master in India named Sri Ramakrishna. When he left his body, his wife became a widow. In India, when the husband dies, the wife has to take off her bangles and jewels. While Sri Ramakrishna’s wife was doing that, her husband appeared before her so vividly and said to her, “What are you doing? You should not take off these bangles and jewellery. On the contrary, from now on you should wear all golden bracelets and jewellery. Now I have become immortal. Therefore, you should use something more beautiful, more meaningful and fruitful.” There are many, many instances like that, only perhaps they are not recorded.

Question: You once told us that there was a man who failed to realise God at the last moment because his Guru did not help him overcome his doubt. If the man's Guru had been powerful enough, could the Guru have helped the man at that point?

Sri Chinmoy: The Guru was powerful enough. He was alive at that time, but unfortunately the man had had a quarrel with his Guru. The Guru was angry with him; so the Guru did not help him. But he could have done it. If that seeker had not quarrelled with his Guru, he would definitely have realised God.

Sri Ramakrishna gave everything to Vivekananda, but after the Master had left the body, Vivekananda wanted to go to Pahari Baba so many times for further initiation. Ramakrishna, the great Avatar, had initiated him and given everything to him, and then Vivekananda wanted to go to Pahari Baba to get further initiation. So this is how doubt can assail even a great seeker like Vivekananda. After Sri Ramakrishna’s death, Vivekananda went fifteen or sixteen times to Pahari Baba while making up his mind about getting initiation from him. Then finally Ramakrishna appeared to him with a sorrowful face and said, “Don’t go, don’t go.”

Vivekananda’s disciples will say that he had a big heart and he wanted to work for humanity, but he needed better health. That is why he wanted to go to an occultist like Pahari Baba. But real seekers will simply say that if Ramakrishna had wanted him to work on earth for the earth-consciousness, would not Ramakrishna have cured him of his illness? This kind of sickness is nothing for a spiritual figure like Ramakrishna to cure, if he wants to. Vivekananda’s time had come; he had played his role.

Krishna was a great Avatar. But a hunter’s arrow struck him and killed him. But in the Kurukshetra battle, how many weapons the Kauravas used to try to kill Krishna. He was killing everybody with his Sudarshana, his golden disc. He had the power to avoid death if he wanted to. But Krishna knew that he was just playing a game. When his role was over, he allowed the hunter’s arrow to kill him.

Vivekananda was also a spiritual hero. He had finished his role, but his vital wanted to stay on earth, so he went to Pahari Baba even while Sarada Devi was still alive. Even Vivekananda suffered from tremendous doubt. At the last moment, while Ramakrishna was leaving the body, Vivekananda was still doubting him. Then Ramakrishna had to say, “He who is Rama, he who is Krishna, in one form is Ramakrishna.” At that moment and many previous times also, Ramakrishna gave Vivekananda so many higher experiences. He got everything from Ramakrishna. When Vivekananda’s devotion came to the fore, he said that from a grain of sand Sri Ramakrishna could make thousands of Vivekanandas. If he had maintained that kind of faith he would never have gone to Pahari Baba, who was infinitely inferior to Sri Ramakrishna. But this is what doubt can do. Doubt can capture even a hero like Vivekananda. Doubt has the power to turn a lion into a house cat.

Question: Do you notice the results of the work that Vivekananda did in America?

Sri Chinmoy: The great souls, liberated souls, realised souls, the earth-saviours, come into this world for world-transformation, but it is practically in vain. They come here, but they can hardly achieve anything. It was Vivekananda who brought Indian spirituality to the West. It lasted, but it would have lasted longer if so many Hatha Yoga teachers had not come to the West. On the one hand, you can say that Westerners, since they were not very spiritual to begin with, did the right thing by starting with Hatha Yoga, which is like kindergarten. There is a great difference between Hatha Yoga exercises and ordinary physical exercises, and there is a great advantage in doing Hatha Yoga. But on the other hand, if they had started with the yoga of concentration and meditation right from the beginning, as the Indians do, they would have made much faster progress. There are many ashrams in India where they do not practise Hatha Yoga at all. They do not give any importance to Hatha Yoga there. In the same way, they could have started with real meditation in America.

But a great number of swamis came here after Vivekananda and started teaching Hatha Yoga. They ignored meditation and the inner life, so Westerners associated Yoga with only physical exercises. Vivekananda’s Vedanta movement was thwarted by Hatha Yoga here. Again, there were some in America who cared for deeper spirituality. Then the Hatha Yoga teachers, who perhaps never meditated in India, became clever. They attached meditation to their own teachings so that they could keep at least some disciples.

But when it is a matter of meditation, I wish to say that many of my own disciples have meditated for a longer period and more sincerely than some of these swamis did in India. They may have stayed there for thirty, forty or even fifty years, but out of those forty or fifty years perhaps they did not meditate seriously for even one month. Some of these teachers did not have a spiritual Master at all, while others went to a spiritual figure for a very short time. Then they came to the West and banked on their Master’s name. They said, “I had so-and-so as my Master.” But some of these so-called disciples did not even stay at the Master’s ashram. Or they may have stayed at the ashram for a day or a month. When the Masters were alive, perhaps these swamis were their worst disciples. The Masters may never even have known that these disciples were with them. But then these so-called disciples became the self-styled “chosen instruments” of their Master in the West.

The Buddha

Question: I see you wearing yellow and that, in a way, signifies Gautama Buddha's teaching. He said that the soul would come back with an immediate incarnation.

Sri Chinmoy: No, Gautama Buddha did not care for reincarnation. In his philosophy, once you enter into Nirvana, then the cycle of rebirth is finished. Once you have entered Nirvana, you do not care for reincarnation. The Lord Buddha did not care for reincarnation. He simply said that once you enter into Nirvana, then your role is finished. But other spiritual Masters do want to come down into the world again to serve humanity.

Question: What are your views on reincarnation?

Sri Chinmoy: Reincarnation is necessary for ordinary human beings, but not for God-realised souls. But if it is the Supreme’s Will that I take another incarnation, then I will have to come down. Otherwise, a God-realised soul can stay always in the highest Bliss. But the highest kind of Bliss is also this: to serve the Supreme and humanity. The Buddha did not care for this kind of service. He advised his followers to stay in Nirvana. There are already hundreds of souls who have entered into Nirvana and who are not coming down again. They Feel that the world has given them enough bad experiences. They are more than satisfied with these and they do not want to come back. So those who follow the strict path of the Lord Buddha and achieve their highest Goal are not for reincarnation. They will not come back into the world and will not accept any more suffering from the world.

The Buddha wanted to remain always in perfect Bliss. He did not care for the transformation of the physical nature. He felt that once you can escape from the cycle of human suffering, you should stay in Bliss. But the Hindu philosophy says that you should work to transform the suffering of humanity. The Buddha had a heart larger than the universe. He cried for the end of human suffering, but his wisdom took him to another road. If you follow that road, you do not come back into the world once you have attained liberation.

There is another Nirvana which is higher than the Nirvana that the Buddha realised. In his later years the Buddha once said that he did not want to have the highest Nirvana until all human beings were liberated. But then he entered into his own Nirvana and he did not come back to earth.

According to the great Indian spiritual Masters, the Buddha was the most perfect man that Mother Earth possessed. Ramakrishna and Vivekananda and many others said that the Buddha was the most perfect man on earth.

Question: What part does the soul play in the Buddha's philosophy?

Sri Chinmoy: The Buddha did not use the term “soul,” but he did say that there is an inner being, an inner existence. He said that it is our inner existence which is eventually freed from the fetters of ignorance. We are all in ignorance, but there is an inner subtle existence which he never called “the soul.” He used the term “inner being,” or “inner existence,” which cannot be affected by disease, decay or death. This was his term.

Other Masters

Question: Was Lord Krishna's _Rasalila_, or nectar-love play, with the gopis sheer imagination?

Sri Chinmoy: No. The surrendered seeker’s realisation of the Love infinite is called Rasalila. This play is humanity’s salvation and Divinity’s Compassion.

Question: Did Krishna's life with the gopis help them spiritually in any way?

Sri Chinmoy: It helped them tremendously. They were ordinary human beings and they got divine joy and divine inspiration from him. They became far superior to ordinary women.

Question: Would you tell us about the souls of Ramanuja, Shankara and Madhava? Did they realise God?

Sri Chinmoy: They were all intellectual giants. At the same time, they had great aspiration. Some people are of the opinion that Shankara was an incarnation of the Lord Shiva. Lord Shiva is a great spiritual Being; he is one of the gods in our Hindu Trinity. But in terms of realisation, Shankara cannot be placed on the same footing as a real spiritual Master or a Yogi. According to some spiritual giants, he was not a God-realised soul. And Ramanuja and Madhava were far below him. But all of them spoke on Vedanta philosophy, and they actually established three different paths. Ultimately, these three paths have only one aim. When we enter into each path, we feel that at the end of the journey, they reach the same goal. Shankara lived in the eighth century A.D. Today in India, Shankhara is considered as a saint, a spiritual giant, but it is not absolutely correct. Realised souls are in a different category. And Madhava and Ramanuja were far from God-realisation in the strict sense of the term.

Question: Would you tell us something about Sri Aurobindo?

Sri Chinmoy: If you want to know about Sri Aurobindo, I would advise you to read his books, especially The Life Divine. The Life Divine is about his own life, his own realisation, his own manifestation. His disciples have also written many books on him but the books that he has written himself are infinitely better than all the books written by his disciples put together. If you read The Life Divine, you will know the message, the unique message, which Sri Aurobindo brought down into the earth-consciousness. The Life Divine is his highest realisation and his divine manifestation. This book says everything. There are many genuine spiritual Masters who have not written anything. In his case, the world is extremely fortunate that he offered his infinite inner wisdom-light through his writings. One may not want to read all his books, but one book is enough. If you read The Life Divine, you will feel what he is and what he has to offer. But again, what he is, is infinitely superior to his book, to any book or to all the books put together. But whatever the world could receive from his writings he offered through that book. So if you want to know more about Sri Aurobindo, I advise you to read this supremely unparalleled book.

Question: Who was the first man to realise God?

Sri Chinmoy: It is not recorded. According to Indian tradition, it was Ramachandra. But the name of the first man who actually realised God is not recorded in world history. So I cannot say, because then there would be terrible controversy.

Question: Was Shiva ever in the physical?

Sri Chinmoy: No, Lord Shiva was not in the physical like Sri Krishna. He remained in the subtle physical and stayed in the Himalayas. The Christ was in the physical, the Buddha was in the physical, but Lord Shiva was in the subtle physical. In the subtle physical Shiva was really real.

Question: What was Ramanuja's philosophy?

Sri Chinmoy: Ramanuja says that we can be one with God, but at the same time there will be a slight difference. God will always be slightly above us, so that we shall have to worship Him. None of us will ever be the same as God. Although we may become one with God’s Consciousness in the field of realisation and manifestation, we will always remain a devotee. The servant has already made his inner connection with the Master. The servant knows what the Master’s will is, and he has a free access to the Master. But the servant is still the servant, and the Master is the Master. His philosophy says that if God remains an inch higher than the devotee, then the devotee will get utmost joy. The followers of the path of devotion always want to be just an inch apart from the Highest so that they can taste it. But in the path of knowledge and wisdom, the aspirants want to merge with the highest Truth. They do not want only to taste; they want to become totally one. Ramanuja took the path of devotion. Ramakrishna also did that. They wanted to taste the supreme Bliss and be completely satisfied.

From:Sri Chinmoy,Avatari i duhovni Učitelji, Agni Press, 1979
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/am