Sjaj težnje i tok posvećenosti, deo 1

Deo I

Na sledeća pitanja je Šri Činmoj odgovorio u Šivananda joga udruženju, San Francisko, Kalifornija , 7. novembra 1971.

Pitanje: Šta uzrokuje patnju?

Šri Činmoj: Zbog naših pogrešnih dela, nastale su negativne, netežeće, nebožanske sile. Kad ove sile uđu u nas, mi patimo. Ovo je jedan pogled. Ali opet, sve što nazivamo patnjom, sve što nazivamo grešnim, zlim, nebožanskim ili netežećim je takođe deo Boga. Mi doživljavamo Boga u svemu i kroz sve. Kad vidimo patnju, odmah pomislimo da je Bog stvarno okrutan. To je naš ljudski način procenjivanja Boga. Ali ako uđemo duboko unutra, vidimo da ono što nazivamo patnjom nije ništa drugo do iskustvo. I ko prolazi kroz to iskustvo? Sam Bog. Bog je Izvršilac, Bog je Delo i Bog je Rezultat. To je ono što shvatamo u svom unutrašnjem duhovnom životu.

Ljudsko u nama vidi patnju kao nešto užasno i nebožansko, ali božansko u nama to vidi kao Božije iskustvo u procesu kosmičke evolucije. Što se više uspinjemo, tim jasnije postaje našem ljudskom umu da su svi događaji koji su se desili na zemlji iskustva koja Bog ima kroz svako ljudsko biće. E sad, u Božijoj kosmičkoj Lili (Igri), vidimo višestruke aktivnosti, bezbrojne sile koje operišu sve odjednom. Ali, doći će dan kad će iskreni tragaoci shvatiti najvišu Istinu i brojno nadmašiti netežeće ljude i onda će nebožanske sile morati nestati. Kad tragalac svesno uđe u more Mira i Svetlosti snagom svoje težnje, on postaje sastavni deo Božije Volje. Tada on više ne pravi greške koje prave netežeći ljudi. Nažalost, trenutno, od možda milion ljudi samo jedno ili dvoje teži, a opet, od svih tih aspiranata, tek nekoliko su krajnje iskreni u svom duhovnom životu.

Svet napreduje prema Svetlosti, iako je ovaj proces vrlo spor. Ljudskoj patnji će doći kraj, jer je Bog sav Blaženstvo. Mi smo došli iz Blaženstva. Na Zemlji izrastamo u Blaženstvo. Na kraju našeg putovanja duše vratićemo se u Blaženstvo.

Naši Vedski proroci su pevali: Anandadd hy eva khalv imani bhutani jayante...: „ Iz Blaženstva smo postali. U Blaženstvo izrastamo. Na kraju našeg putovanja ćemo se vratiti u Blaženstvo“.

Iskustvo Blaženstva razvijamo kad meditiramo i molimo se. Većina nas se ne moli i ne meditira iskreno i duševno, pa je zato Blaženstvo za nas nedostižno. Ali ako budemo duševno meditirali i ako se u svojim svakodnevnim aktivnostima budemo bezuslovno predali Svemogućem, našem Božanskom Ocu, onda će Blaženstvo biti naša svakodnevna Realnost. U svakoj sekundi bi trebalo da osećamo prisustvo Blaženstva. Naše spoljašnje iskustvo može biti nešto sasvim suprotno, može biti bolno ili porazno. Ali, u našem unutrašnjem iskustvu ćemo postati nerazdvojno jedno sa kosmičkom Voljom. U toj Volji nema patnje. Patnja je u ljudskom umu i u zemaljskoj svesti. Međutim, kad prevaziđemo zemaljsku svest, kad ponudimo samo svoje postojanje Svevišnjem i postanemo sastavni deo Njegove kosmičke Volje na Zemlji, videćemo da ne postoji nešto poput patnje. Vidimo samo iskustvo, božansko kosmičko iskustvo koje Sam Bog ima u nama i kroz nas.

Pitanje: Zašto je Bogu bila potrebna ova patnja? Zašto je Bog to učinio tako da On pati kroz ljudsku patnju?

Šri Činmoj: Kao što sam rekao, najgora patnja je u našem ljudskom umu. Ti znaš da ću patiti ako me uštineš. Ako me namerno udariš, ja ću patiti. Ipak, patnja je bolna zato što je mi shvatamo kao bolnu. Nešto može biti za nas bolno, ali u Božjem Oku nije tako, to je iskustvo. I to iskustvo je kao sredstvo kojim se stiže do cilja.

Postoji dan i postoji noć. Možemo reći da je noć tamna i puna nebožanskih sila, dok je dan svetao i božanski. Ali opet, možemo razmišljati o noći kao o odmoru i miru. Ako uđemo u najveću dubinu noći, dobijamo mir, suptilni mir. Tu se odmorimo i napunimo energijom za dan, kad stupamo na bojno polje života.

Moramo da znamo da mi napredujemo, krećemo se prema Svetlosti. Recimo da je u ovom trenutku pred nama tunel patnje. Ali na kraju tunela je svetlost. Patnja nije početak i patnja nije kraj. Svetlost i Blaženstvo su bili na početku i biće i na kraju.

U procesu evolucije sile patnje nas čine snažnijim. Prije ili kasnije reći ćemo „ne“ patnji. Ne smemo prihvatiti da gledamo u lice patnje; gledaćemo samo u lice Svetlosti i Blaženstva. To će biti naša odluka. Ali ako pitaš: „ Zašto bismo uopšte patili?'“ , „Zašto uopšte postoji patnja?“ onda želim da kažem da vi to nazivate patnjom, ali Bog ne. On to prihvata kao iskustvo i kad postanemo jedno sa Njegovom Voljom, mi takođe to prihvatamo kao iskustvo. Trenutno nismo jedno sa Njegovom Voljom, tako da je patnja patnja, a radost je radost. Odvojeni smo od Boga svojim ograničenim umom. Ali, ako se zadržimo u talasu kosmičke Volje, onda ćemo sigurno videti da je sve samo skustvo koje nam pomaže da spoznamo Apsolutno.

Pitanje: Kakav bi trebao da bude pristup i šta je glavni cilj seksa u ljudskom razvoju?

Šri Činmoj: Svet medicine imaće svoje stanovište, a religijske vođe imaju svoja poglede na to i svaki pojedinac ima svoj vlastiti pogled. Ali, sa duhovne tačke gledišta, mogu reći sledeće: kad je neko na pragu ostvarenja ili kad je već ostvario Boga i kad uvek boravi u transcendentalnom Blaženstvu, seksualni život ne postoji. Seks i besmrtno Blaženstvo nikad ne idu zajedno. Seks je fizičko uživanje, a postoji velika razlika između zemaljskog uživanja i božanskog Blaženstva. Naravno, od tragaoca koji tek uči osnove duhovnosti ili koji je tek završio osnovni kurs ne možemo očekivati potpuni celibat. Ali za onog ko bi trebalo da bude ispunjen beskonačnim Blaženstvom i Svetlošću, seks je kao da jede blato. Deca često jedu blato, ali kad odrastu, nemaju nikakave želje za tim.

Postavlja se pitanje, kako tragalac može da rešiti ovaj problem? Odgovor je da to rešava postepeno. Ako piješ pet šolja čaja dnevno, onda pokušaj da nekoliko nedelja piješ samo četiri. Onda pređi na tri i nakon nekoliko nedelja na dve i onda postepeno na jednu. Ako pokušaš da prestaneš da piješ čaj preko noći, to se može negativno odraziti na tvoje zdravlje. Najbolja stvar je da se ide polako i sigurno u procesu duhovnog rasta. Svako zna koliko često se prepušta vitalnom životu. Postepeno, trebalo bi da zauzdati svoje vitalne podsticaje, jer je njegov konačni cilj da pije Nektar, besmrtno Blaženstvo. Polako i sigurno treba da korača prema Cilju.

Znači, tragalac bi trebalo da zna gde se nalazi. Ako mu je na umu najviši Cilj, onda će osvanuti dan kad će morati da se potpuno odrekne seksualnog života. Ako želi da bude zadovoljan sa trunkom Mira, Svetlosti i Blaženstva, onda može uživati u romantičnom životu, može pušiti i može piti. Ali ako želi Najviše, i ako je odlučan da se nikad ne zaustavi na svom putovanju naviše dok ne stigne do Najvišeg, onda će u procesu duhovne evolucije doći vreme kad će moći da odredi vrednost života uživanja i života blaženstva. Onda će se potpuno odreći svog života uživanja, jer će znati da nakon uživanja sledi frustracija, a nakon frustracije sledi razaranje. Dete možda jede blato i pesak, ali kad odraste, jede samo okrepljujuću hranu. U duhovnom životu, takođe, za početnike je dopušteno da unutar određenih granica imaju neki vitalni život. Međutim, dođe vrijeme kad to više nije samo neprijatno, već i nepotrebno. Što mudriji postajemo, to nam je lakše da shvatimo šta je potrebno, a šta je nepotrebno. Mudar čovek radi samo ono što je potrebno, dok budala samo srlja i radi sve moguće nepotrebne stvari u svom životu.

Da li će neki pojedinac pobediti život nižeg vitala ili neće potpuno zavisi od toga da li želi Najviše. Ako želi Najviše, onda će doći dan kad će morati da se izdigne visoko iznad mreža neznanja u područje Svetlosti i Blaženstva. Ako želi da se zadovolji svojim nižim vitalnim životom i da u isto vreme meditira pet-deset minuta dnevno, onda želim da kažem da je za njega niži život dopušten. Njegov cilj nije krajnji Cilj. Tragalac koji iskreno teži će se, međutim, jednog dana odreći života žudnje. On zna da ga žudnja neprestano sputava. Zato se i odlučio za put težnje koji mu daje osećaj neprestane slobode. Što se više uspinje, to mu jasnija postaje vizija da život uživanja i život Blaženstva nikad ne mogu ići zajedno. Svaki pojedinac treba da pristupi svom vitalnom životu u skladu sa svojom težnjom. Svaki pojedinac će videti koliko daleko želi da ide i koliko je razvio svoj unutrašnji život. Pomoću svog unutrašnjeg razvoja može i mora rešiti taj problem.

Pitanje: Kakav savet imate za osobu koja pokušava da drži ego i ponos tamo gde im je mesto? Drugim rečima, kako neko može razviti poniznost i izbrisati ego?

Šri Činmoj: Postoje dva tipa ega. Jedan ego kaže: „Moje i od mene: tu se završava stvarnost“. Drugi ego kaže: „Bog je moj. Svemogući, Beskonačni je moj. Kako mogu sebe sputavati nekom osobom ili porodicom ili bilo čim što je ograničeno ili ograničavajuće?“ Taj ego ne obavezuje, on oslobađa. To je božanski ego, ili može se reći da je to nije ego, već da je to osećaj nerazdvojnog jedinstva sa Beskonačno Prostranim. Obično ljudsko biće je zadovoljno nekom osobom ili članom svoje porodice, ali duhovni tragalac će biti zadovoljan samo Beskonačnošću, Večnošću i Besmrtnošću. Kad istupi božanski ego, svaki aspirant može da kaže: „Ja sam Božije odabrano dete. Kako mogu da ovo radim? Kako mogu da budem tako jadan, tako sebičan, tako nebožanski?“ Ovaj osećaj će nas uvek spasiti.

Hrist je rekao: „Ja i moj Otac smo jedno“. Običan čovek će možda reći: „Kako je mogao reći nešto tako egoistično?“ Ali, tragalac će reći: „On je apsolutno u pravu. On je ostvario Najviše i na osnovu svog ostvarenja može to da kaže“. Obično, netežeće ljudsko biće koje se nalazi u svetu želja možda oseća da Bog ne postoji, ili kaže: „Bog je Bog, On je na Nebu, a ja sam ovde na Zemlji. Nemam veze s Njim“. Tragalac, međutim, zna: „Ako Bog postoji, onda bez obzira gde se On nalazi, i ja tamo, takođe, postojim“. Ne postoji razdvajanje. Ko me je doneo na svet? Bog. Ko je Izvor? Bog.

Svaki put kad nebožanski ego izađe na površinu, treba da raširimo svoja krila i letimo nebom božanske Stvarnosti. Onda će nebožanski ego umreti. Ego koji nas vezuje će nestati i na njegovom mestu će biti ego koji nam daje osjećaj univerzalnog Jedinstva. Onda ćemo osetiti svoju stvarnost, osetićemo svoj životni dah u svakom pojedincu. Nećemo biti uopšte sputani.

I sad dolazimo do poniznosti i drugih osobina. U duhovnom životu treba da znamo da su tri stvari od najvećeg značaja. Prva je jednostavnost. Ako nam život nije jednostavan, ne možemo pokucati na Božija vrata i Bog neće moći pokucati na naša vrata. Zatim dolazi iskrenost. Ako nemamo iskrenost, beskorisno je da ulazimo u duhovni život. U običnom ljudskom životu možemo biti neiskreni, a ipak postati uspešni. Međutim, taj uspjeh je samo delimičan i privremen. U duhovnom životu, ne postižemo nimalo uspeha ako nismo iskreni. Samo stvarno iskren tragalac može da istinski duhovno napreduje. On, međutim, zna da jednostavnost nije dovoljna i da iskrenost nije dovoljna. Nešto drugo je potrebno, a to je poniznost.

TPoniznost nije ponižavanje. Nećemo dozvoliti nekome da nama gospodari, da nas stalno udara. Ne, naša poniznost je svetlost duše koja se svuda širi. Bog je Najviši, Sveznajući, Svemogući. Ali, On je sišao, On se spustio da bi ušao u svako ljudsko biće. To je ono što nam svetlost duše govori. Kad obično ljudsko biće dobije hiljade dolara, ono se naduva od ponosa. Neće da razgovara sa siromašnijim ljudima, ispod časti mu je da se druži sa njima. On oseća da je postao vrlo velik. Ali, pogledajte božanstvenost drveta. Dok drvo ne rodi plodove, stoji uspravno. Ali, kad je prepuno voća i cvetova, kad ima stvarno bogatstvo, stvarnu vrednost, drvo se spušta dole da ponudi svoje plodove. Kad je drvo prepuno blaga koje mu je dato od božanskog, ono se povija naniže da bi ga ponudilo čovečanstvu.

Što se više uspinjemo u duhovnom životu, to je veće naše davanje sebe. Davanje sebe nije čin samoveličanja. Mi dajemo sebe zato što osećamo da samo dajući to što imamo i što jesmo možemo postati potpuno jedno sa ostatkom sveta. Nema osećaja nadmoćnosti, postoji samo osećaj jedinstva. A ovaj osećaj jedinstva dolazi iz duše. Kad svetlo duše ponudimo celom svetu, ono poprima oblik poniznosti. Ako dete želi nešto od majke, ona se mora sagnuti da bi mu to dala, jer je visoka, a ono je tako malo. Tragaoci za beskonačnom Istinom se moraju sagnuti da bi nešto ponudili netežećem, uspavanom čovečanstvu. Ova poniznost s naše strane dolazi samo iz iskrene težnje. U iskrenoj težnji vidimo Svetlost i izrastamo u Svetlost. I ova Svetlost treba da se proširi. Ona može da se širi samo kad nam je iskreno stalo do ispoljavanja Boga na Zemlji. Ako plodovi ostanu da najvišoj grani drveta, biće nepristupačni i niko ih neće moći pojesti. Ali, kad vidimo da se samo drvo savija naniže i revnosno nudi svoje blago, onda cenimo dobrotu i darežljivost drveta. Dakle, kad imamo mir, svetlost i blaženstvo, treba da ih ponudimo. Čin davanja sebe je ispoljavanje Boga, a davanje sebe se postiže pomoću poniznosti, koja je svetlost duše.

Pitanje: Da li bi mogao da prokomentarišeš različite metode postizanja oslobođenja koje su odgovarale različitim razdobljima?

Šri Činmoj: Hajde da se bavimo samo sadašnjošću. Nisi ostvario Boga u prošlosti, tako da ti prošlost ne može pomoći. U sadašnjosti ili u budućnosti ćeš postići oslobođenje. U tvom trenutnom stanju evolucije, ono što ti je najviše potrebno su ljubav i posvećenost. Postoje tri glavne staze do Bogoostvarenja: karma joga, staza nesebičnog služenja, đnana joga, staza znanja i mudrosti, bakti joga, staza ljubavi, posvećenosti i predanosti. U današnjem dobu, božanska ljubav je najbrži način da se ostvari Najviše. Um je odigrao svoju ulogu, naročito na Zapadu. Zapad je ponudio svetu mnoge velikane uma, ali trenutno ovom svetu je potrebno više blaga srca, a to je ljubav. A duboko u srcu je duša.

Duša je svuda unutar nas, istina. Svetlost i svest duše prožimaju celo naše telo, od glave do pete. Ali, znamo da postoji i određeno mesto gde naša duša boravi, u najvećoj dubini srca. Nečija kuća ima mnogo soba, ali vlasnik većinu vremena provodi u jednoj sobi. Iako mu pripada cela kuća i sve je prožeto njegovom svešću, postoji jedna soba gde provodi većinu svog vremena. Ako želiš da budeš u najbližem kontaktu sa vlasnikom, moraš biti baš u toj sobi. Vlasnik našeg bića je duša. Ako želimo slobodan pristup duši, moramo usmeriti svoju pažnju, svoju koncentraciju, na srce. Kad smo u stanju da primimo svetlost duše, u stanju smo i da napredujemo veoma brzo.

Sve staze su jednako važne, nema beznačajne staze. Ali, znamo koliko vredi vreme. U zapadnom svetu uvek brinemo o vremenu i brzini. Nekad smo se morali zadovoljiti brzinom konja. A sad vidimo koliko su brzi mlazni avioni! Odavde do Indije možemo doći raznim prevoznim sredstvima. Međutim, ako odemo avionom, stići ćemo najbrže. Pošto u spoljašnjem životu pridajemo toliki značaj brzini, apsolutno neophodno da pridamo istu važnost brzini i u unutrašnjem životu. Ako je neko sposoban da veoma brzo trči, zašto bi puzao ili samo hodao? Ako ima sposobnost, neka trči najbrže i dosegne Cilj što pre.

Bog već sedi na Svom Tronu u najvećoj dubini naših srca. Ako hoćemo da napredujemo najbrže, ako hoćemo da dosegnemo Najviše što je pre moguće, onda moramo da idemo putem srca, koji čine ljubav, posvećenost i predanost. Dakle, hajde da ovde na Zapadu ne mislimo o prošlosti, o tome šta su vedski proroci radili ili šta su drugi duhovni velikani radili. Hajde da mislimo o sebi i šta možemo uraditi za svoje vlastito savršenstvo i za savršenstvo sveta. Moramo da znamo da nikad ne možemo popraviti stanje u svetu sve dok čovečanstvo nije usavršeno iznutra. Da bismo bili savršeni, moramo ući u najveću dubinu svojih srca da bi svetlost naših duša mogla da izađe na površinu. Treba da plivamo u svetlosti svoje duše a zatim da zračimo tom svetlošću, nudeći ga radi prosvjetljenja svesti sveta. Dakle, na trenutnom nivou, želeo bih da svaki tragalac sledi put srca, što znači ljubav, iskrenu ljubav, božansku ljubav, bezuslovnu ljubav.

Obična ljudska ljubav je uvijek puna očekivanja. Sa svojom ljudskom ljubavlju mi osećamo: „Uradio sam toliko mnogo za tu osobu, sigurno će uraditi nešto za mene“. Ali, u božanskoj ljubavi nema očekivanja, jer znamo da nam je Bog već dao sve dobre osobine koje nam trebaju. Ako meditiramo, otkud je došla sposobnost za to? Došla je direktno od Boga. Toliko ljudi ovdje na Zemlji ne meditira, ali mi meditiramo. Naša meditacija je poklon Božije Milosti. Davno prije nego što je trebalo da počnemo da meditiramo, davno pre nego smo postali svesni duhovnosti ili Stvarnosti, On nam je dao težnju, On nam je dao svetlost, On nam je dao iskrenost. On nam je dao sve, On je sve uradio bezuslovno za nas. Hajde da sad mi uradimo isto za Njega. Hajde da se molimo, hajde da meditiramo, hajde da uradimo sve da povećamo svoju težnju. I, u isto vreme, hajde da čekamo da nam Boga da ostvarenje u Njegovom odabranom Času. To možemo uraditi samo ako sledimo stazu srca.

U duhovnom srcu nema zahteva. Majka daje i daje i daje svom detetu, jedostavno zato što ga voli. Ako je dovoljno srećna, kad dete odraste daće joj sve zauzvrat. Vrlo često, međutim, ono ne uzvrati. Ima svoj život. Ali dok majka daje, Bog je blagosilja. Svetlost, naklonost i druge božanske osobine koje ona daje svom detetu su same po sebi blagoslovi. U duhovnom životu moramo da volimo Boga na taj način, bez očekivanja. Molićemo se i meditirati a On, koji nam je dao moć da se molimo i meditiramo, će nam bez sumnje dati Njegovo najukusnije voće, ostvarenje, u Njegovom sopstvenom času.

Da se vratim na tvoje pitanje, u današnjem svetu put srca je najbrži, a ne put uma ili intelekta. Ti dani su prošli, oni su odigrali svoju ulogu. Pa sad, ako želimo da trčimo najbrže u ovom svetu, onda je staza srca ta staza koju treba da sledimo.

Deo II

Na sledeća pitanja Šri Činmoj je odgovorio u San Francisku u Šri Činmoj Centru 30. 5. 1973.:

Pitanje: Moj rođak i ja smo meditirali nekoliko puta, ili smo samo gledali jedan drugog u oči, i videli smo različita lica, kosa i sve ostalo se menjalo. Pitao sam se da li su te promene stvarne?

Šri Činmoj: Veoma su stvarne. To su prošle inkarnacije. Ti si video njegove prošle inkarnacije, a on je video tvoje. Ali, u ovom trenutku uopšte nije preporučljivo da radiš takve stvari. Ako vidiš svoje prošle inkarnacije, može biti velikih problema. Kad uđeš u prošlu inkarnaciju, možda ćeš videti neke nebožanske sile. Čak i u ovoj inkarnacije, sve dok ne ostvariš Boga, u tebi ima mnogo nebožanskih sila. Kad na taj način meditirate jedno na drugo, nebožanske sile iz jednog od vas mogu ući u onog drugog. To je veoma rizično. Mi treba da nastavimo da napredujemo i napredujemo. Ako budemo kopali po prošlosti, pre tri ili četiri inkarnacije, videćemo da smo svi bili životinje, doduše, u ljudskom telu. Čak i u našoj prvoj ljudskoj inkarnaciji na Zemlji, bili smo životinje u ljudskom oblikiu. Ima mnogo, mnogo ljudi na svetu koji su apsolutne životinje, mada imaju ljudska tela. Na Džamajci, u Kanadi, u Portoriku, u Njujorku, kad idem ulicom, vidim ljude koji su tek ušli u ljudsko carstvo. Šta možete očekivati od njih? Njihova svest je više životinjska nego ljudska. Ako budete gledali svoje sopstvene prošle inkarnacije, možda ćete svesno izneti na površinu svoju životinjsku svest. Da ste bili sveci u prošloj inkarnaciji, naravno da bi onda na površinu izašla svetačka svest. Ali, da ste ranije bili sveci, u ovoj inkarnaciji bili biste još veći sveci. Ako u ovoj inkarnaciji postanete sveci, u narednoj inkarnaciji bićete veći sveci, a u narednoj još veći. Kako uvek kažem, prošlost je prašina. Da li vam je ona dala spoznaju? Ne. Nije vam dala ostvarenje. Da vam je dala ostvarenje, ne biste se ovde mučili. Od prošlosti niste dobili ono što zaista hoćete sada.

Pitanje: Da li pomaže ako se zna koje smo životinje bili, ako smo bili dobre životinje kao ptica ili jelen?

Šri Činmoj: Recimo da si bio jelen. E sad, postoje neke prednosti i neke prepreke. Prednost što si bio jelen u poslednjoj životinjskoj inkarnaciji je to da ćeš misliti na brzinu. Videćeš da trčiš vrlo brzo. Mislićeš: '„Čak i u životinjskoj inkarnaciji sam trčao brzo, a u to vreme nisam imao naprednu dušu kakvu sada imam“. Duša je ista, ali ona napreduje i ide dalje. Postoji duša u ovoj sofi, duša u ovom tepihu i duša u meni. Ali, duša je mnogo ispoljenija u meni. Ako znaš da si u svojoj prošloj inkarnaciji trčao stvarno brzo, reći ćeš: „Hajde da sad nastavim da trčim najvećom brzinom“.

Kada ste nešto nekad znali, veoma je lako ponovo naučiti. Ako ste brzo trčali u svojoj prošloj inkarnaciji, onda i u ovoj inkarnaciji možete trčati veoma brzo. To je prednost. Ja sam postigao ostvarenje Boga u prethodnoj inkarnaciji, tako da mi je u ovoj inkarnaciji trebalo samo godinu dana ili nešto više da shvatim Boga nakon što sam svesno počeo da se molim i meditiram. Ako znate nešto što možete pozitivno iskoristiti, dobićete inspiraciju. Ali opet, ako znate da ste u prošloj inkarnaciji bili nešto veoma veliko, dok u ovoj inkarnaciji niste ništa, onda ćete prokleti Boga. Proklećete sebe. Reći ćete: „Bio sam tako veliki. Ako sam bio tako veliki, kako je moguće da sam u ovoj inkarnaciji tako beskoristan?“ Onda ćete se osećati jadno. Pomislićete: „Učinio sam nešto pogrešno, a da toga nisam ni svestan“, ili „Bog je surov. Bog ne mari za mene.“ Veoma je lako kriviti Boga.

U veoma retkim prilikama se dešava da ljudi pravilno iskoriste svoje znanje o prošlim inkarnacijama. Nažalost, događa se ovo: ako prošla inkarnacija nije bila ohrabrujuća, ako u prošloj inkarnaciji uopšte nisam brzo trčao u svom duhovnom životu, ako sam bio obična osoba, ili da kažemo, čak i lopov ili nešto loše, onda se isfrustriramo. Kažemo: „Bio sam tako loš. Uradio sam ovo, uradio sam ono. Kako da postanem čist? Kako da budem Božiji instrument? Kako da ostvarim Boga?“ Ako si uradio nešto stvarno loše i pre četriri godine, možda te to još uvijek muči.

Najbolje je zaboraviti ako si uradio nešto loše. Samo reci: „Gurnuo sam prst u vatru i opržio sam se. Sad više ne želim to da radim“. Moj savet je uvijek da zaboravite na prošlost. Ja smatram ovo: prošlost je prah. Samo u retkim situacijama možeš ohrabljujuće razmišljati o prošlosti. Ako znaš da moraš pretrčati 100 metara, i ako znaš da si pretrčao 10 metara u prošloj inkarnaciji, onda treba da pređeš još samo 90 metara. I sad imaš pomoć, sad si pod vođstvom duhovnog Učitelja koji te inspiriše i vodi. Znaš da imaš sposobnost da trčiš. Ako te sad neko vodi, bićeš sposoban da pretrčiš preostalih 90 metara mnogo brže.

Ako ne dobijaš inspiraciju iz svoje prošlosti, uvek je problem znati da si bio vrlo veliki ili vrlo loš. Ako si bio veliki u jednom polju, i sad te Bog želi učiniti velikim u nekom drugom pravcu, možda Ga nećeš razumeti. I ako On ne želi da te učini velikim, ako si običan, osećaćeš da je On stvarno beskoristan i surov. Bolje je početi kao dete. Možda se ne sećaš gde ti je bila tvoja polazna tačka, ali znaš gde ti je cilj.

Pitanje: Da li si uvek svestan onoga što tvoj učenici rade?

Šri Činmoj: To zavisi od mene. Mogu da budem toga potpuno svestan, ako hoću da budem. Ali, ja to neću uvek. Mojim ljudskim očima mogu da pogledam nešto i da to vidim, ali ne moram to da apsorbujem. Sad gledam u svoju sliku, ali ne želim da vidim da li imam venac ili ne. Moja unutrašnja bića mogu da obave taj posao. Imam poverenja u njih. Ona su veoma dobri instrumenti. Moje fizičko biće može da uživa u opšutanju razgovarajući sa tobom, ali za ono duhovno u meni nema odmora.

Pitanje: Kako možemo da izbegnemo greške u svojoj meditaciji?

Šri Činmoj: Kad se nešto tek uči, teško je to raditi ispravno. Ali, kad postaneš stručnjak, nemoguće je to uraditi pogrešno. U duhovnom životu, takođe, pre nego što postaneš stručnjak praviš mnoge, mnoge greške u toku meditacije. Ali, kad stvarno postaneš stručnjak, čak i ako pokušaš da napraviš grešku, to neće biti moguće. Ispravan metod za tebe će biti nešto normalno i prirodno. Sada je Bogoostvarenje abnormalno, neprirodna stvar za ljude. Međutim, u trenutku kad ostvariš Boga, videćeš da ne postoji ništa tako normalno, tako prirodno, tako blisko kao to.

Pitanje: Možeš li nam reći nešto o preovladavajućim osobinama Amerike?

Šri Činmoj: U Americi je dinamični vital, ne agresivni vital, od najvećeg značaja. Postoje razna mesta na svetu gdje je agresivni vital izraženiji, ali ovde u Americi većinu vremena vidim dinamični vital. Opet, moraš znati da smo još uvek nesavršeni. Vital je kao nož. Nožem režemo voće i delimo ga sa drugima. Recimo da je deljenje obavljeno pomoću dinamičnog vitala. Ako nekog ubodem istim tim nožem, onda je to agresivni vital. Isti instrument može biti dinamičan ili agresivan.

Cenim Ameriku zbog njenog dinamizma. Ako si dinamičan, onda trčiš prema cilju. Ako ne znaš gde je cilj, možda trčiš s jedne na drugu stranu, ali bolje je da se krećeš nego da ostaneš statičan. Postoji mnogo ljudi u Indiji i drugim delovima svijeta koji se valjaju u zadovoljstvima lenosti. Oni žive u večnom vremenu. Misle da će jednog dana Bog doći i stati pred njih govoreći: „U redu, pošto nisi mogao da misliš na Mene, onda je Moja dužnost da mislim na tebe“. Ali to je apsurd.

Amerikanci trče. Nisu sigurni u cilj, ali oni su neprestano u pokretu. Idu na jednu stranu i udare u zid i povrede se. Onda odu na drugu stranu i cilj nije tamo, pa dobiju još jedan udarac. Ali bar se kreću. Da dokono sede brinući što je možda na drugoj strani zid ili što je na onoj strani rupa, onda ne bi uopšte napredovali. Taj dinamizam je ono što duboko cenim i poštujem u Americi.

Imam nade za mesta na kojima primećujem dinamizam. Postoje, međutim, mesta gde nema dinamizma i imam vrlo malo nade u njihov napredak. Trenutno u Evropi ljudi još uvek žive u umu. Um nije loš. Um kasnije može biti vrlo dobar instrument, ali ne sada. Um koji trenutno koristimo je fizički um, koji neprestano sumnja i podozreva. On je ograničen i pun tame. Postoje, međutim, drugi, viši umovi: prosvetljeni um, intuitivni um, nadum. Trenutno ove umove ne koristimo. Prvo moramo živeti u srcu i preneti svetlost duše u um. Evropljani su mentalni ljudi. Teško im je da poštuju osobine srca. Neki, se ipak, jako trude da otvore svoja srca

Sledeća dobra osobina Amerikanaca je da sve cene, kao deca. Dete ceni sve bez razlike. Bog je božansko dete. On sve ceni. Kad mu Njegov sin ili ćerka daju bilo šta, On je veoma zadovoljan, makar to bilo zrnce peska. On kaže: „Da si poželeo da sačuvaš to zrnce peska za sebe, mogao si, ali si ga ipak dao Meni“. Amerikanci su takođe takvi. Amerika ima veliko srce. Kad je u pitanju veličina srca, Amerika je vrlo napredna. Amerika pravi greške, ali ko ne greši? Svi grešimo, ali Amerika ne zna za oklevanje. Najbolja osobina u duhovnom životu je da ne oklevate kad jednom znate svoj cilj. Čak i ako ne znaš svoj cilj, trči! Onda će se spustiti Božija Samilost, zato što trčiš, zato što si u pokretu. Kad jednom osetiš da tvoj cilj nije tamo gde si ti, već da je tvoj cilj negde ispred, onda moraš trčati.

Amerika ima voljnost da vidi i onda da prihvati ili odbaci, umesto da okleva. Postoje mnogi delovi sveta koji oklevaju i oklevaju i oklevaju, dok ne postane prekasno. U bilo kojoj trci, ako oklevaš i oklevaš da se pokreneš, do tada će tvoji suparnici već pobediti u trci!

Pitanje: Možeš li nam reći nešto o vezi između velikih duhovnih Učitelja?

Šri Činmoj: Šri Krišna, Buda i Isus Hrist su isto, samo u različitim oblicima i sa različitim imenima. Ne možeš razdvojiti Krišnu od Hrista ili Budu od Hrista. Svi oni su jedno. Šri Ramakrišna, veliki duhovni Učitelj, Učitelj Svamija Vivekanande, je rekao: „Onaj ko je Rama, Onaj ko je Krišna, u jednom obliku je Šri Ramakrišna“. Ovdje na Zapadu skloni smo da kažemo da je Hrist jedini spasitelj. Ali jedini spasitelj je Bog, Svevišnji, Hristov Otac, da tako kažem. Kad je Hrist rekao: „Ja i Otac smo jedno“, bio je apsolutno u pravu.Tvrdio je ovo na osnovu svog najvišeg ostvarenja. Drugi to mogu da tvrde zahvaljujući njihovom vlastitom ostvarenju. Na tebi je da li ćeš im verovati ili ne. Neko može da omalovažava njihovo ostvarenje, ali oni neće biti na gubitku. Oni su pojeli mango i znaju kako je ukusan. Ako kažemo: „Ne, nisi ga pojeo“, to je u redu. Ali pošto ga oni jesu pojeli, zadovoljni su. Isus je Sin, Oslobodilac, Spasitelj. Ali moramo znati da su on, Krišna, Buda i drugi veliki Učitelji svi jedno.

Pitanje: Da li osećaš da zaista postoji neki značajan duhovni napredak koji se upravo sad dešava u svetu?

Šri Činmoj: Većina duhovnih Učitelja je bila prepoznata, prihvaćena i obožavana tek kad su napustili fizičko telo. Ali svet je sad napredovao. U modernom svetu se težnja uvećala. U jednu ruku, vidiš Vijetnamski rat, ali u drugu ruku, mnogi primaju božansku svetlost. Na svetu danas postoji dosta duhovnih Učitelja. Nisu svi ovi Učitelji Bogoostvareni, ali oni pokušavaju na svoj da način pomognu čovečanstvu. Ako takozvani duhovni Učitelj nije Bogoostvaren, on je onda kao učitelj koji još nije diplomirao. On može učiti đake u predškolskom uzrastu. Od ovih Učitelja možeš naučiti hata jogu i nešto malo filozofije. Međutim, vežbanjem hata joge ne može se ostvariti Bog; ali ako neko uradi nekoliko hata joga vežbi, to pomaže da održi bolje zdravlje i da se malo opusti.

Ne možete očekivati da ćete dobiti diplomu u vrtiću, ali tamo ipak možete nešto naučiti. Ali, ako neko kaže da su lekcije iz vrtića ili osnovne škole dovoljne, onda je to glupost. Možete vežbati hata jogu celog života a da ne postignete nikakav napredak. Ako odete u Indiju, mnogi indijski seljani će biti sposobni da izvedu najteže vežbe u tren oka. Život koji oni vode je, međutim, životinjski život. Hata joga vam može pomoći fizički ako želite da je radi deset ili petnaest minuta. Ali duhovni tragaoci ne treba da provede sat ili dva. Samo ćete gubiti dragoceno vreme.

Da se vratim na tvoje pitanje, želim da kažem da svet, naročito zapadni svet, vapi za svetlošću. Vrlo često me ljudi pitaju na radiju ili televiziji: „Kako to da se Hrišćani sa Zapada okreću od crkve i idu indijskim duhovnim Učiteljima? Šta nije u redu sa zapadnom religijom? “ Ja kažem da je sve u redu. Ali, tragaoci koji dolaze duhovnim Učiteljima su tražili nešto u Crkvi i to nisu našli. I zato traže indijske Učitelje da vide da li to mogu naći kod njih. Šta to traže? To je inspiracija, a unutar inspiracije je težnja. Zapadni aspiranti mogu da vide razliku između propovedi sveštenika i života koji on sam vodi. Često postoji ogroman jaz između onoga što on govori i onoga šta on jeste.

Pre tri godine sam održao predavanje na Univerzitetu Jejl. Profesor filozofije je sedeo kraj svojih studenata. Dok su bila pitanja i odgovori, profesor me je upitao: „Kako to da kad ja ponudim da odgovorim na pitanja, studenti uopše ne obraćaju pažnju? Puše i drže noge na stolu i rade svašta. Kako to da Vama ukazuju takvo poštovanje? Održali ste predavanje o filozofiji i oni su sad puni poštovanja i obožavanja prema Vama. Ja takođe predajem filozofiju. Ali oni Vas posmatraju sa dubokom pažnjom“. Tada je jedan student odmah ustao i rekao: „Gospodine, postoji izvesna razlika između vas i duhovnog čoveka“, rekao je. „I zato se ponašamo drugačije“. Profesor kaže istu stvar kao duhovni čovek. Možda to kaže na način koji je umniji i uverljiviji, na akademski način, ali ljudi ipak vide razliku. Kad iskren tragalac govori o duhovnosti, ljudi će potrčati da ga čuju. Ali ako ne vodiš duhovni život, niko neće biti inspirisan tvojom duhovnom filozofijom. Svako ima srce, da oseti da li iza vaših reči stoji ikakva iskrenost.

Pitanje: Koja je razlika između Bogoostvarenog Učitelja koji ne želi učenike već želi da ostane tu gde jeste i nekoga, kao što si ti, ko želi učenike?

Šri Činmoj: Neki ljudi su odigrali utakmicu i žele da se odmore. Igrali su, ali više ne žele da bilo koga treniraju. Karlos kaže: „Naučio sam kako se svira gitara. To je dovoljno. Ne želim nikoga da podučavam. To je preteško. Dostigao sam svoj cilj. Zašto bih gubio svoje dragoceno vreme? Hajde da uživam u svom dostignuću“. Naučiti je veoma teško, i podučavati nekoga drugog je takođe teško. Neki ljudi kažu: „Trebalo nam je godina i godina borbe da ovo naučimo. Sad bi nam opet trebalo godina i godina borbe da naučimo nekoga drugog“. Tako da ne žele to da rade. Ima mnogo ljudi na ovom svetu koji su nekad bili studenti pa su postali nastavnici, ali postoje i mnogi koji su završili svoje studije, ali ne žele da podučavaju. Oni prosto odu da rade u drugom smeru.

Naravno, postoje razlike u duhovnom životu. Ako neko ne želi da podučava kad ostvari Boga, možda on ne podučava spolja, ali samo njegovo prisustvo na Zemlji je veliki blagoslov i pomoć drugima, jer svima nudi svoju dobru volju. Dobra volja Bogoostvarene duše ima ogromnu snagu. Ja trenutno pokušavam da budem na usluzi vama, svetu. Ali i da sam ostao u himalajskoj pećini nakon ostvarenja Boga, imao bih samo dobru volju za svet. Tada nema zle namjere, nema ljubomore, negativnih sila. Ali u mom slučaju, moj osećaj jedinstva sa čovečanstvom me je naterao da osećam da će moj vlastito Bogoostvarenje, sve dok svi ostali ne budu ostvareni, i samo biti nesavršeno. Ja sam ostvario Boga, ali savršeno savršenstvo će se postići samo kad svi ostvare Boga.

Bogoostvarena duša nije budala. Kad otkrije da nije kompletna i da je nesavršena, naravno da će pokušati da pomogne drugima da vode bolji život i da ostvare Boga što pre. Dovoljna je sama činjenica da je duhovni Učitelj ponudio dobru volju, jer njegova dobra volja ima ogromnu snagu. Kad svi ostvare Boga tada će jogin biti upotpunjen.

Pitanje: Guru, u jednoj od tvojih pozorišnih predstava postoji kralj koji je bio ljubomoran na duhovnog Učitelja. I zato je otišao i ostvario Boga, ali nakon ostvarenja Boga još uvek je bio ljubomoran. Kako je to moguće?

Šri Činmoj: Moraš da znaš da je ostvarenje Boga kao dodirivanje podnožja drveta. Kad ostvariš Boga, dodirneš podnožje. Onda se moraš popeti na vrh. Ako nemaš sposobnost ili ako ne želiš da se popneš još više, onda ostaješ u podnožju drveta. Ako imaš sposobnosti da se popneš na Najviše, moći ćeš da usavršiš svoju ljudsku prirodu, što znači da ćeš preobraziti ljubomoru, bes, ponos, ego i tako dalje. Međutim, neke Bogoostvarene duše se boje da možda neće moći da se ponovo popnu ako jednom siđu sa drveta; tako da se oni popnu na nekoliko grana i tamo ostanu. Ali, ako neko ima spsobnost da se popne na Najviše, pa da onda siđe da pomogne čovečanstvu, on će prihvatiti učenike i pomagati onima koji nisu u stanju da se penju. On će ih učiti, inspirisati, ili će ih staviti sebi na ramena i onda se penjati. Neke će odneti, gore a onda će se opet spustiti i još nekoliko odneti na svojim ramenima. Ako neko ima sposobnost da se penje i spušta, da nosi čovečanstvo gore i da se ponovo spusti, takva osoba neće imati takve poteškoće. Dodirivanje podnožja drveta je takođe ostvarenje jer je drvo ostvarenja vrlo visoko. Treba da znamo da li neko samo dodiruje podnožje drveta, ili se penje na najvišu granu. Postoji razlika. Treba da znamo stepen ostvarenja dotične osobe. Ovaj kralj, Višvamitra, je imao ostvarenje, istina, ali njegovo ostvarenje nije bilo potpuno. Sve dok ne dosegnemo najvišu granu drveta ostvarenja i vratimo se dole sa te visine, naše ostvarenje nije potpuno. On je ostvario Boga, ali savršenstvo ljudske prirode nije postigao. Neki ljudi ne pokušavaju da promene svoju prirodu. Oni shvate istinu, ali ne žele da pobede svoj niži vital. Oni su zadovoljni time da ostanu nesavršeni. Neki duhovni učitelji su dobili stvarnu svetlost, ali oni piju i puše i rade mnoge budalaste stvari. Neće da pročiste taj deo svog vitala. Samo dok meditiraju ulaze u čistotu i savršenstvo duše. Drugu sobu, sobu vitala, međutim, drže apsolutno prljavu i tamnu. Oni jesu duhovni učitelji, ali kad se uporede sa onima koji su postigli najviše Prosvetljenje, postoji velika razlika.

Pitanje: Ne znam zbog čega se moja majka toliko protivi mom dolasku kod tebe.

Šri Činmoj: Roditelji nekih učenika su ljubomorni jer vide da me njihova deca slušaju. Ali ne shvataju jednu stvar - da ja znam da su to deca Svevišnjeg. Oni nisu moja deca. Vi imate večnog Oca, koji je Svevišnji, i ja sam u kontaktu sa Svevišnjim, tako da znam šta je najbolje za vas i kažem vam. Ako vas vaša majka zaista voli, onda će u vašoj sreći biti i njena sreća. Prava majka se na kraju predaje sreći deteta. Imali smo dosta slučajeva gde su tri ili četiri godine roditelji učenika bili toliko nezadovoljni nama. Rekli su: „Kako to da smo mi njihovi roditelji, a oni ne slušaju nas, već slušaju indijskog gurua?“ Ali konačno su oba roditelja videla da indijski nevaljalac nije bio tako loš kao što su mislili. On je promenio njihovu decu na bolje i doneo im sreću.

Onda roditelji takođe kažu: „Dali smo im novac, ali nisu bili srećni. Dali smo im pametne savete, ali ih nisu prihvatili. Ponudili smo im sve što smo imali, ali ih nisu prihvatili. Kakvom im je magijom sada doneo sreću? Trudili smo se da ih usrećimo na svaki način, ali nismo mogli.“ Ovi roditelji su kopali moj grob i spremali moj kovčeg. Ali sada vide sreću svoje dece. Mnogi roditelji koji su počeli kopanjem mog groba sada dolaze u naš Centar ili na naše velike događaje. Cene me i dive mi se i govore mi koliko su srećni i zahvalni što su im deca sada u dobrim rukama. Vide da im deca ne puše, ne piju i ne uzimaju drogu, tako da sam sada njihov pravi spasilac.

Šta roditelji žele svojoj deci? Samo sreću. Na početku se pojavi ponos. „Oni su moja deca. Kakvo pravo on ima da koristi svoj autoritet?“ Ali kasnije vide da to nije stvar autoriteta, već samo ljubavi. Toliko roditelja je sada puno zahvalnosti prema meni jer su im deca srećna. Majka će te neko vreme posmatrati, a kada vidi tvoju sreću kako sija ili cveta, reći će: „Nisam ranije videla ovu sreću kod svog sina. Bio je veoma dobar muzičar, ali gde je bila njegova sreća? Imao je ime, slavu i bogatstvo pre nego što je krenuo ovim putem, ali te stvari mu nisu pružile unutrašnju radost, unutrašnju svetlost ili unutrašnje samopouzdanje.“

Zato, molim te, ne brini. Ona nije daleko od našeg puta. Ona samo posmatra. Želi da vidi da li si uradio pravu stvar. Uradio si apsolutno pravu stvar. Samo sačekaj još malo. Samo je pitanje vremena.

Pitanje: Guru, koja je svrha toga da ti se stvari govore spolja? Mislim, šta zapravo treba da znaš od nas spolja?

Šri Činmoj: To pomaže učenicima, a pomaže i meni. Učenici tada osećaju da mi je zaista stalo do njih na fizičkom i mentalnom planu, kao i na duhovnom. Osećaju da je i ljudsko biće u meni zainteresovano za njihove aktivnosti. Molim sve svoje učenike da obavljaju neku vrstu redovnog posla. Kažem im da ne vode život vagabunde. Znam da svi nešto rade, pa zašto ih zapravo pitam šta rade? Pitam da bi videli da me zanimaju. Kad mi se pruži prilika, uključim se u vaše spoljašnje aktivnosti. To uverava fizički um. U suprotnom, fizički um će reći: „Ne, on ne mari za naš spoljašnji život. On mari samo za naš unutrašnji život.“ Ali to nije istina. Brinem i za vaš spoljašnji život.

Ponekad zapravo već znam šta radite pre nego što pitam, a ponekad ne znam. Ako poznajem vašu dušu i koliki ste napredak postigli, to mi je najvažnije. Ako postanete predsednik Sjedinjenih Država, to možda neće pomoći vašoj duši. Moja glavna briga je vaša duša i kako će vaša duša najbrže napredovati. Ako spoljašnje dostignuće dolazi iz ostvarenja duše, onda mnogo vredi. U suprotnom, u spoljašnjim dostignućima možete postati veliki, ali vaša unutrašnja dostignuća mogu biti pomračena.

Važno je da budeš veliki iznutra. Postizanje unutrašnje veličine je najteži posao. Odatle možeš lako doći do spoljašnje veličine ako želiš. Nije neophodno da znam šta jedeš za doručak. Ali ako redovno meditiraš ujutru, to mi je najvažnije. Nije važno da hraniš svoje telo najukusnijom hranom. Ali želim da znam, da li si nahranio svoju dušu? Da li si meditirao? Ako si meditirao, onda znam da ispunjavaš Boga.

Pitanje: Ponekad mogu da održim svoju koncentraciju, a ponekad mi se oči sklapaju i tad se trgnem jer izgubim ravnotežu. Šta nam može pomoći da imamo više kontrole?

Šri Činmoj: Kad osećaš da si umoran, iscrpljen, molim te diši lagano. Udahni nekoliko puta duboko kroz oči, uši, čelo, kroz teme glave, kroz ramena i slično. Ako si svestan svog daha dok udišeš, onda ti se neće spavati. Ali, biti svestan svog daha ne znači da ćeš proizvoditi neki zvuk. Samo ćeš osećati tok energije koja ulazi u tebe sa svakim dahom. Oseti da je svako mesto kroz koje udišeš kao vrata. Kad god udahneš, otvaraš vrata ovde, tamo ili na nekom drugom mjestu. Naravno, kad otvoriš vrata, ulazi svetlost. Onda energija ulazi kroz razna vrata u tvoje telo. Ova vežba vredi za sve.

Kad dobro meditiraš, možeš da osetiš da to radiš nesvesno, da uvlačiš energiju ne samo kroz nos, već i kroz glavu i druga mesta. Energija dolazi sa svih strana, pa ta univerzalna energija želi da uđe u tebe kroz razna vrata. Naravno, što više energije uneseš u sebe, to će viša biti meditacija. Sve zavisi od energije koja cirkuliše u tebi. Odakle ona dolazi? Ona dolazi iz Univerzalne svesti. Prema tome kad nemaš tu energiju, to znači da Univerzalna Svest ne ulazi u tebe na pravi način.

Ako ne možeš da meditiraš dobro, molim te da osetiš da je ipak potrebno da meditiraš, baš kao što je potrebno da jedeš i ako ne dobijaš veoma ukusnu hranu. Tvoja žena odlično kuva, ali ako ti ne spremi svaki dan veoma ukusno jelo, šta da radiš? Da li ćeš se naljutiti? Ne, samo ćeš pomislit da je radila nešto važnije od spremanja hrane. Isto tako, ako ti Svevišnji nije danas dao dobru meditaciju, pomislićeš da On razmišlja o tome da uradi nešto još važnije za tebe na neki drugi način. Umjesto da se naljutiš na Njega ili da se razočaraš i obeshrabriš, ako imaš vere, koju imaš, osetićeš da će ti Svevišnji dati nešto drugo, još važnije. U slučaju tvoje žene, celo njeno postojanje je u tebi. Ako ti ne može dati ukusnu hranu, onda će ona učiniti nešto drugo da ti udovolji, da te učini srećnim. Što se tiče Boga, ako ti On danas iz nekog razloga ne da dobru meditaciju, daće ti nešto drugo što je jednako važno ili važnije. U međuvremenu, tvoj zadatak je da prihvatiš šta god da ti On da. Čak i ako tvoja žena pripremi vrlo neukusnu hranu, moraš je pojesti. Isto tako, kad sedneš da meditiraš, treba da osetiš da sve zavisi od Njega. Meditacija je naša duhovna hrana. Svevišnji ti neće dati isti ukus svaki dan. Možda će ti svakog dana davati nešto drugo.

Ako nas neko voli, onda ta osoba ima sva prava da nam udovoljava na različite načine; u suprotnom, sve postaje monotono. Danas nam Svevišnji udovoljava kroz meditaciju, sutra kroz posvećenost, a prekosutra kroz nešto drugo. On želi da ispuni Sebe u tebi i kroz tebe svakog dana na drugi način. On ima sva prava da menja, kako ne bismo imali utvrđena očekivanja. Ako ih budemo imali, doživećemo razočaranje. Ako svakog dan budmo jeli istu hranu, posle nekoliko dana će nam se smučiti. Uvek bi trebalo da postoji raznovrsnost.

Part III

Na sledeća pitanja Šri Činmoj je odgovorio u San Francisku 31. 5. 1973 u Šri Činmoj Centru San Francisko.

Pitanje: Šta mogu da smislim da bih plakao samo za Svevišnjim? Često želja za drugim stvarima zamagljuje moju unutrašnju težnju. Šta mogu da smislim što bi moglo da ojača moju unutrašnju težnju?

Šri Činmoj: Moraš da osetiš da je dan kada si me prihvatio za svog duhovnog učitelja bio sam početak tvog života. Duhovno imaš samo godinu dana. Sada moraš znati da li dete koje ima samo godinu dana ima ikakve odgovornosti. Ne, ono ima nekoga da se brine o njemu. Kada odrasteš, kada budeš imao osamnaest ili dvadeset godina, želećeš da preuzmeš sve odgovornosti od svoje majke i oca. Ali dete uvek plače da bi ostalo u krilu majke ili u naručju oca. Pa kako možeš da osnažiš svoj unutrašnji plač? Možeš osetiti da si dete od samo godinu dana, a ne mladić od dvadeset godina. Svesno moraš da osetiš da si dete. Ako sebe smatraš detetom, onda ćeš svakog dana moći da napreduješ. Ko postiže primetan napredak? Dete, a ne starac. Stari ljudi ne mare za napredak. Ali puke godine ne čine ljude starima. Neko može imati šezdeset ili sedamdeset godina, ali može imati entuzijazam, unutrašnju radost i inspiraciju deteta. Opet, biće ljudi od sedamnaest, osamnaest i devetnaest godina koji nemaju težnju, inspiraciju, dinamičnost. U duhovnom životu nas ne zanimaju zemaljske godine, već naša unutrašnja želja da nešto učinimo, da nešto postanemo. Šta sada treba da postanemo? Samo Božje dete.

Pitanje: Da možemo da pogledamo na sve naše živote na Zemlji, shvatili bismo da su se dogodile mnoge stvarno značajne stvari. Da li se značajne stvari takođe dešavaju i između života ili je to kao san?

Šri Činmoj: Da, u svetu duša postoje značajne stvari, ali se te stvari ne ispoljavaju. U svetu duša nema ispoljavanja. Postoji napredak, ali ne u smislu evolucije. Mi ulazimo u svet duša da se odmorimo. Ali, ako se naše duše povežu sa višim dušama, prosvetljenijim dušama, onda ćemo, naravno, biti inspirisani. Ako smo u svetu duša u blizini duhovnog Učitelja ili pored neke druge vrlo velike, značajne, duhovne osobe, to će onda, naravno, imati uticaja na nas.

Pitanje: Ti uvek govoriš da smo na tvom zlatnom brodu. Da li zaista postoji zlatni brod na nekom drugom planu?

Sri Chinmoy: Da li treba da ga promenim u srebrni čamac samo za tebe, zato što si sumnjičav? Apsolutno postoji zlatni brod. On nije simboličan; stvaran je. Zlatan je ne samo u svesti već i po boji. Svaki Učitelj ima boju. U mom slučaju imam plavu i zlatnu. Plava je boja Beskonačnosti. Šri Krišnina svetlost je bila plava. Moja je plava i zlatna. Zlatna boja je neophodna. Zlatna boja je za manifestaciju. Kada dodirne fizičku ravan, postaje crvenkasta. Ali moj brod je stvarno zlatan. To nije samo reč koju koristim. To je stvarnost samog broda. Boja broda je zlatna, i taj brod zaista postoji. Sigurno ćeš ga jednog dana videti.

Pitanje: Kakva je razlika između otkrovenja i ispoljavanja?

Šri Činmoj: Prvo imaš otelotvorenje. Imaš veoma ukusan mango u svom džepu. Ti otelotvoruješ mango jer su tvoje pantalone deo tebe. U džepu, znači u tebi. E sad, ako staviš ruku u džep i izvadiš mango, onda si ga otkrio. Onda treba da ga ispoljiš. Kako ćeš to uraditi? Tako što ćeš ga iseći na nekoliko delova i dati meni i ostalima. To je ispoljavanje. Prvo imaš mango, to je otelotvorenje. Onda ga pokažeš meni, to je otkrovenje. Onda ćeš to podeliti sa mnom, to je ispoljavanje

Pitanje: Guru, već dugo razmišljam o jednoj stvari, a to je prenaseljenost u svetu i zagađenje. Postoji li nešto u ovim problemima što će čovečanstvu pružiti pouku?

Šri Činmoj: Kao tragaoci, mi osećamo da ne bi trebali da brinemo o tim stvarima. Trebalo bi da brinemo za svoje prosvetljenje. Prenaseljenost nije dobra, zagađenje nije dobro. Ali, zašto se to dešava? Zato što su ljudi u neznanju. Moramo ući u sam koren svetskih problema, u koren ljudskog neznanja. Ako možemo stići do korena i izbaciti ovo neznanje bar iz jednog ljudskog bića, iz sebe, onda na kraju neće ostati nijedna baraba na ovom svetu. Ako je danas jedna baraba manje, onda će sutra biti još jedna baraba manje i na taj način će to ići dalje. Ako stalno razmišljamo o prenaseljenosti, zagađenju i drugim svetskim problemima, ako koristimo svoje vreme da im povsećujemo veću pažnju, kad se preselimo na drugi svet, šta će se desiti? Bog nas neće pitati: „ Da li znaš išta o problemu prenaseljenosti? Znaš li išta o zagađenju?“ To neće pitati. Pitaće nas: „Da li si mislio na Mene? Da li si meditirao na Mene?“ Bog nikad neće postavljati bezlična pitanja. Pitaće nas šta smo uradili za Njega. Moramo biti spremni da Mu ispravno odgovorimo. To nije sebičan pristup. Kad ja postanem dobar, automatski je tu jedna pozitivna sila više i jedna negativna sila manje na svijetu. Ako mogu da preobrazim svoje vlastito neznanje u svetlost, onda se količina neznanja na svetu već smanjila.

Question: Guru, would you tell which are God's three most helpful angels?

Šri Činmoj: U Zapadnom svetu vi imate anđele da vas vas štite. U Indiji mi imamo tri glavna božanstva: Bramu, Višnua i Šivu. Zatim, prema nama, imamo onoliko manjih božanstava koliko i ljudskih bića. Ono što mi u Indiji nazivamo božanstvima, vi ovde nazivate anđelima. Ali članovi Trojstva - Brama, Višnu i Šiva - su beskonačno moćniji od običnih predsedavajućih božanstava i običnih anđela. Vrlo dobro poznajem Zapadne anđele, a takođe poznajem i indijska božanstva.

Pitanje: Šta možemo da naučimo od čuda?

Šri Činmoj: Izvođenjem čuda ne možemo uopšte podići svest čovečanstva. U Indiji, naše sluge su imale običaj da dva meseca žive vrlo čistim životom, praktikovali bi asketizam i molili se svim kosmičkim bogovima. Onda bi hodali po vatri pred nama. Da smo mi hodali po vatri, opekli bismo tabane. Ali, kad je u pitanju duhovni život, mi vodimo beskonačno bolji i čistiji život nego što su vodile te sluge. Da li nam čudo pomaže na bilo koji način? Ono samo povećava našu radoznalost. Ne pomaže nam u podizanju naše svijesti. Šri Ramakrišna je ponavljao priču o dva brata. Stariji brat je napustio porodicu i otišao u šumu. Meditirao je i meditirao dvanaest godina. Kad je dobio nešto malo okultnih sposobnosti, vratio se kući. Mlađi brat mu je rekao: „Meditirao si dvanaest godina, brate. Pokaži mi sad šta si postigao“. Stariji brat je rekao: „U redu, idemo“. Odveo je mlađeg brata do rečice u blizini. Onda je rekao: „Pogledaj, šta mogu“. I počeo je da hoda po vodi. Mlađi brat je odmah pozvao splavara, dao mu četvrtinu centa i prešao reku. Kad je došao do svog brata na drugoj strani rekao je: „Proveo si dvanaest dugih godina moleći se Bogu za nešto što ne vredi ni jedan novčić“. Onda je stariji brat shvatio svoju glupost, vratio se i počeo iskreno da se moli Bogu.

Pitanje: Već sam sreo Učitelja i on mi je rekao da budem srećan. Mogu li ipak slediti i tebe?

Šri Činmoj: Ako vidiš deset Učitelja, svaki Učitelj će ti reći da budeš srećan. Ja ću ti dati isti savet. Ko ti ne bi dao takav savet? Svetu nedostaje sreća, tako da će ti svaki Učitelj dati isti savet. Ali, moraš da znaš kog određenog Učitelja želiš za tvog vodiča. Ako ti neko kaže da budeš srećan, to ne znači da te je prihvatio ili da si ti prihvatio njega. Čak i ako te prihvati, možda ti nećeš prihvatiti njega. Možda ćeš reći: „Ne, ne želim te za Učitelja“. Treba da ponudiš svoj život nekome, tako da tu mora biti obostrano prihvatanje. Učitelj treba da prihvati učenika kao svog vlastitog, a učenik takođe treba da prihvati Učitelja. Tek onda počinje prava božanska igra.

Svaki Učitelj će ti reći da budeš srećan. Zadatak duhovnog Učitelja je da donese radost u zemaljsku atmosferu. Svi duhovni Učitelji to pokušavaju. Sad ti treba da osetiš koji Učitelj može doneti najviše radosti, svetlosti i mira u tvoj život. Kad osetiš da si našao baš takvog Učitelja, onda treba da ga prihvatiš kao svog sopstvenog.

Postoje neki Učitelji koji kažu: „Ko god želi da sledi moj put, dobrodošao je.“ Ovi Učitelji mogu imati dvadeset hiljada učenika, ali samo Bog zna na koji način oni pomažu tim učenicima. Ne mogu da cenim takav pristup. Ako prihvatim nekoga i on prihvati mene i iskreno sledi moj put, onda moram da budem potpuno odgovoran za njegov spoljašnji život, kao i za njegov unutrašnji život. Imam učenike, svoje prave učenike, o kojima vam mogu sve reći. Prihvatio sam ih kao svoje sopstvene.

Ne kritikujem Učitelja o kom govoriš. Ovo ti govorim zato što činjenica da ti je ovaj duhovni Učitelj rekao da budeš srećan ne znači da te je prihvatio kao svog učenika. Trebalo bi da se upitaš da li duboko u sebi osećaš da on trebalo da bude tvoj Učitelj, da si ga prihvatio kao Učitelja i da li je on već postao tvoj duhovni Učitelj. Ako je tako, nema potrebe da pitaš ni mene ni bilo koga drugog. Ali, ako osećaš da ga nisi prihvatio ili da nisi preuzeo obavezu, već da ti je on dao neki duhovni savet, to je apsolutno tačno. Dužnost duhovnog Učitelja je da kaže tragaocima da moraju biti srećni. Ako si stalno depresivan, ako neguješ negativne, nebožanske sile, nećeš moći da napreduješ. Ali, ako si srećan, onda ti zaista potaje lako da duhovno napreduješ.

SDakle, savet koji ti je dao je apsolutno ispravan. Jedino pitanje koje stoji je ovo: da li ćeš zaroniti duboko u sebe da vidiš da li ćeš slediti njegovu stazu ili neku drugu stazu? Na to pitanje ti možeš da odgovoriš bolje od bilo koga drugog. Moraš zapitati svoje srce kakvu si obavezu stvorio kod njega i kakvu je obavezu on stvorio kod tebe.

Pitanje: Ja verujem da je Isus Hrist odgovor u mom životu, ali se pitam kako da gledam na vas.

Šri Činmoj: Ako je Isus Hrist odgovor za vas, onda vam ne treba nijedan drugi duhovni Učitelj. Ako je on vaš Učitelj, onda vam ne treba nijedan drugi duhovni Učitelj. Ako je on vaš Učitelj, onda me možete jednostavno posmatrati kao drugog Učitelja. Ko je bolji od ove dvojice, nije važno pitanje. Glavno je da imate Učitelja koji će moći da vas odvede do Najvišeg. Svaki duhovni Učitelj, bez obzira da li je napustio fizički omotač ili je još uvek na Zemlji, ima svoj brod. Ako imate kormilara i zadovoljni ste njegovim brodom, onda vam nije potreban drugi kormilar ili drugi brod. Treba samo da mene i druge duhovne Učitelje da smatrate kormilarima koji nose druge aspirante ka Svevišnjem Ocu.

Pitanje: Zašto vam je potrebna slika da biste doneli odluku o prihvatanju učenika?

Šri Činmoj: Potrebna mi je fotografija jer pre nego što prihvatim učenika moram da kontaktiram njegovu dušu. Moram da upoznam dušu, a lakše mi je da kontaktiram dušu kroz fotografiju ako nisam u mogućnosti da vidim tu osobu na fizičkom planu. Kada vidim fotografiju neke osobe, mogu da vidim njenu dušu, njenu svest, i tada ću znati da li treba da se bavim njegovom dušom ili ne. Videću da li je Božja Volja da se bavim tim određenim tragaocem. Ako želite da budete primljeni na fakultet, potrebna vam je prijava i biografija u kojoj su navedene vaše prethodne kvalifikacije. Takođe moram da vidim da li neko ima neke unutrašnje kvalifikacije, unutrašnju iskrenost — da li ima težnju ili je samo radoznao. Ne prihvatam one koji dolaze iz radoznalosti.

Pitanje: Da li se sa fotografije može videti nečija prošlost?

Šri Činmoj: Svakako. Duhovnim učiteljima je najlakše da vide prošlost. To je lako kao piti vodu. Možemo videti prošlost, sadašnjost i budućnost čim upotrebimo svoje treće oko.

Pitanje: Šta tražite kod kandidata?

Šri Činmoj: Kad pogledam fotografiju, odmah se koncentrišem na dušu i pitam Svevišnjeg da li je ova duša predodređena za moj put ili ne. Svojim sopstvenim vidom vidim odgovor, ali da bih ga potvrdio, pitam Svevišnjeg, koji je moj Guru, koji je svačiji Guru. Ako Svevišnji kaže: „Da, prihvati ga“, onda kažem da. Ako kaže: „Ne, on je predodređen za nekog drugog“, onda ne. Ne mogu sve i svakoga da povedem u svoj brod ili će se brod prevrnuti. Ako je neko predodređen za drugog Učitelja, nemam pravo da ga prihvatim. Svi pravi duhovni Učitelji su braća, a naš Otac je isti Bog. Sasvim je nebitno nama ko koga uzima, sve dok se brine o našoj mlađoj braći, tragaocima. Ako jedan stariji brat uzima nekoliko mlađe braće, a drugi stariji brat uzima nekoliko druge mlađe braće Ocu, tako bi trebalo da bude.

Pitanje: Da li postoje slučajevi kada možda ne prihvatite osobu odmah, a možda je prihvatite kasnije?

Šri Činmoj: Tako je bilo u nekoliko slučajeva. Posle šest meseci, godinu ili dve, možda ih prihvatim. Kada vidim da još nisu spremni, ali da će biti kasnije, pružim im utehu govoreći im da se vrate u budućnosti. U međuvremenu, mogu da isprobaju neki drugi put kako bi bili sigurni da je duhovni život ono što žele. Znam da trenutno još uvek postoji izvesna radoznalost u njihovom umu. Iskrenost je tu, ali radoznalost dominira, pa osećam da ovo nije pravo vreme za njih. Ako prihvatim nekoga ko je još uvek u svetu radoznalosti, on može da prihvati mene na jedan dan, a zatim da ode u drugu grupu prekosutra. To bi bilo samo gubljenje mog vremena i duhovne energije. Prihvatam samo one kojima sam zaista potreban. Svi oni koji već imaju Učitelje imaju veliku sreću. Zaista sam ponosan na njihovo unutrašnje buđenje. Mnogo je tragalaca koji neće osetiti da je ovo njihov put. Želim da im ponudim svoje najdublje želje u pronalaženju sopstvenih Učitelja. Ako nisam predodređen za njih, ne žalim. Samo se molim Svevišnjem da što pre dobiju svoje Učitelje, jer postoji velika razlika između posedovanja pravog duhovnog Učitelja, bogoostvarenog Učitelja i kada potpuno sami pratite duhovni životi. Kada ste sami, mogu vas proganjati stalna sumnja, strah i osećaji nedostojnosti. Ali ako imate Učitelja, on će vam delovati kao izvor inspiracije, težnje i vere. Duhovni Učitelj nije kao školski učitelj. Školski učitelj vas uči, a zatim vas ispituje i pušta vas ili obara prema vašim zaslugama. Ali pravi duhovni Učitelj je privatni učitelj. Duhovni Učitelj će vam pomoći i naučiti vas onome što vam je potrebno kako biste prošli svoj unutrašnji ispit. On će vam stalno spuštati Samilost sa Najvišeg nivoa. Upravo uz Svetlost Samilosti Najuzvišenijeg možete postići najbrži napredak.

From:Sri Chinmoy,Sjaj težnje i tok posvećenosti, deo 1, Agni Press, 1977
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/ag_1