Rahal je bio potpuno začuđen što je Učitelj mogao da čita njegove misli. Seo je na svoje mesto, zanemevši od zaprepašćenja, i uperio pogled u Učitelja.
Učitelj se okrenuo ostalim učenicima i rekao: „Mogu da vidim vaša suptilna tela. Ako osoba planira nešto destruktivno, vidim tu destruktivnu silu u njenom suptilnom obliku pre nego što se manifestuje na fizičkom planu. Ili ako je neko veoma ljut ili nezadovoljan sa mnom, ja to vidim pre nego što može bilo šta da kaže ili uradi.”
„Ali Učitelju“, rekao je jedan učenik, „zašto bi bilo ko od nas ikada bio ljut ili nezadovoljan tobom?“
„Svi učenici ubacuju svoje negativne sile u mene“, odgovorio je Učitelj. „Ja sam krivac za sve. Zašto je Rakhal ljut na mene? Danas ga nisam ni video. Ali on me proklinje jer se posvađao sa drugim učenikom. On ne projektuje svoj bes na osobu sa kojom se borio. Umesto toga, on to projektuje u mene. Učenik koji se upravo posvađao sa drugim učenikom mi u sebi kaže: ’Zašto si prihvatio takvog nevaljalca za svog učenika? On je tako nebožanski.’ Sedim kod kuće u svojoj stolici i nisam čak ni video tu osobu tokom dana, ali njegovo suptilno telo dolazi do mene i vidim bes u suptilnom telu. Zatim, nekoliko sati kasnije, vidim učenika i vidim isti bes na njegovom licu.”
„Učitelju“, upitao je isti učenik, „kako može da se dogodi da se deo nas naljuti ili deo nas učini nešto, ne samo bez našeg spoljašnjeg znanja, već i bez našeg pristanka, takoreći? Kako možemo biti toliko podeljeni?"
„Sine moj, sasvim je moguće. Znaš, ponekad se dogodi da suptilni život prihvati duhovni život, ali fizički um sve vreme sumnja. Prihvatanje i vera postoje u suptilnom, ali za fizičko je potrebno vreme. Možda će prihvatiti moj put dva dana ili dva meseca ili dve godine kasnije. Sve ovo vreme osoba mi dolazi redovno i posvećeno samo zato što su me njegovo srce i duša prihvatili, iako njegov um nije.
Unutrašnju veru vi ljudi već imate. U suprotnom, ne biste sledili duhovni život. Ali to je spoljašnja vera koja je mnogima od vas još uvek potrebna. Spoljašnja vera nije samo mehanička stvar. Svi imate unutrašnju veru, ali nedostaje vera koja je potrebna u svim vašim spoljašnjim aktivnostima. Sve dok ne budemo imali veru u sve nivoe našeg bića, ne možemo shvatiti Istinu.
Ponekad mi učenici govore stvari iznutra, ali mi ne govore spolja. Komunikacija se odvija na unutrašnjem planu, gde su prijemčivi za moju Svetlost. Neki primaju moju Svetlost iznutra, jer njihovo unutrašnje biće prima, ali većinu vremena se opiru. Postoje i drugi učenici koji su razvili veoma dobru sposobnost prihvatanja. Čak i kad ne razgovaram sa njima, oni od mene primaju Svetlost. Ali ima mnogo onih sa kojima razgovaram telefonom ili lično satima, ali čak ni tada ne primaju moju Svetlost. Čak i ako im spolja kažem da želim da im dam Svetlost ili pomoć, oni to ne prihvataju. Imaju iste probleme iznova i iznova.”
„Učitelju“, počeo je jedan od učenika, „čini mi se da, ako ne želimo da ti stalno pravimo probleme, moramo da se trudimo da budemo srećni. Zar nije tako? Najsrećniji sam kada vas što češće viđam, pa dolazim na sve sastanke i zajedničke meditacije koje imamo. Ali, Učitelju, vrlo često vidim da moji braća i sestre učenici ne dolaze, i mislim da nemaju baš dobar razlog da se drže podalje.”
„Tačno je, sine moj, da mnogi ne dolaze na sve sastanke i meditacije mada mogu. Želim da svi budu srećni, kako kažete. Da li ih boravak kod kuće i spavanje čini srećnim, to je na njima. Ako ih dolazak čini srećnim, tim bolje. Ali želim da kažem da neki ne dolaze na različite sastanke samo zato što ne učestvuju. Samo zato što drugi učestvuju, a ne i oni sami, oni ostanu kod kuće. Šta rade u to vreme? Mislim da kod kuće ne meditiraju i ne podižu svoju svest. Ako se drže po strani da rade neki drugi posao koji ja tražim od njih, to je druga stvar. Ali ima mnogo, mnogo onih koji zbog svoje ljubomore ne prisustvuju mnogim sastancima. Oni znaju da drugi nastupaju ovih dana i da će ti ljudi dobiti od mene pažnju. Siguran sam da su neki bolesni, ali ne oboli toliko ljudi u isto vreme.
Moram, takođe, da dodam i da su to uglavnom žene koje rade ovakve stvari. Muškarci imaju divna ograničenja, bezbroj nedostataka, ali kada je u pitanju odlazak i prisustvovanje na zajedničkim meditacijama, oni će barem otići. Oni će otići, a onda kritikovati i proklinjati sebe što su gubili vreme. Ali žene neće ići od početka, ne zato što su radile do kasno uveče, niti zato što im nedostaje interesovanje, već zato što im nedostaje unutrašnje jedinstvo. Mnogi ljudi kažu da ne idu na predstave jer su već gledali predstavu. Ali ako sam pre dve godine video nekoga da prikazuje određeni lik, da li je to razlog zašto ga sada više ne bih video? Ovo je samo letargija ili ljubomora.
Neki ljudi imaju utisak da ako ne odu niko neće primetiti, jer je toliko drugih tamo. Ali mnogi imaju istu ideju i, kao rezultat, trideset ili četrdeset ne dođe. Tada su svi krivci uhvaćeni.
Deco moja, ne želim da trošim vreme beskrajno grdeći vas, ali želim da znate šta će vas zaista usrećiti, a mene učiniti srećnim. Ako vas spavanje ili odmor zaista čini srećnim, onda bih vas zamolio da to učinite. Ali samo jedinstvo, duševno učestvovanje, može zaista stvoriti sreću i radost u vašem životu težnje. Molim vas, nemojte se svađati jedni sa drugima; nemojte više biti ljubomorni jedni na druge. Svi ste u istoj porodici i vaša unutrašnja harmonija i jedinstvo će vam pomoći da se najbrže ujedinite sa Svevišnjim.”
AD 8. 30. Jul 1974.↩
From:Sri Chinmoy,Jelen ambicije, Agni Press, 1974
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/ad